utorak, 30.06.2009.

Chapter 6 - Christine

† "Bolje da krenem za njim," rekla je Ronnie, s obzirom da su ga samo dvije stvari mogle smiriti ovoga trenutka: biti sam s Ronnie ili Yamapijev bijeg kroz prozor. "Oprosti... Zbog ovog..." počeo je Yamapi.
"Ma, ne moraš se ispričavati. Nisi ti kriv. Ljut je."
"Ljut je zato što sam ja tu. A mislim da bi i meni tako bilo da neki drugi dečko, koji je dva puta pao razred i koji je dvije godini stariji od moje sestre, stalno posjećuje moju sestru dok je bolesna."
"Ti si dva puta pao razred?"
"Da... Nije kao da se time ponosim..."
"Tebi je šesnaest godina?"
"Da..."
"Ti imaš sestru?"
"Ovaj... Ne," rekao je brzo, zvučalo je kao da je slagao. Pogledala sam ga zahtjevnim pogledom. Nasmješio se. "Zapravo, imam. Ali izgubljena je negdje... Nikad je zapravo nisam ni vidio. Bila je moja sestra blizanka. Tu sam sada samo s majkom, u jednom od onih stanova za one koji nemaju novaca."
"Aha. Kvart nule."
"Da. Baš tako. Moj otac je umro kad sam bio mlad, pa majka sve sama radi. Ima čak tri posla i gotovo je nikad nema kod kuće."
"Ajme..."
"Uglavnom mi daje džeparac da si kupim nešto pa da preživim dan."
"Pa... Uopće ne djeluješ kao da si jedan od onih 'od nule'."
"Ha! Ti si prva kojoj sam to rekao... A da nisi profesor ili ravnatelj."
"A zato tebe toliko vole!" Prasnuli smo u smijeh. Ajme, kako se slatko smije! Uhvatio me za ruku. Pogledao me nježnim pogledom i počeo se lagano naginjati nad mene. Zavrtilo mi se u glavi. Osjetila sam miris lavande... Začulo se lupanje vrata. Ondje je stajao Danny, crven od bijesa, a iza njega, Ronnie je širom otvarala usta. "Ti odvratni perverznjače! Gubi se van!" Yamapi se uspravio. "Nisam poželjen ovdje, koliko vidim," rekao je i ustao, krenuvši prema vratima. Stao je Dannyju kraj uha i nešto mu šapnuo, od čega se Dannyjevo lice iz bijesne grimase pretvorilo u užasnutu. Iza njih, Ronnie je pokušala čuti što se događa. Nije joj uspijevalo. Yamapi je bacio još jedan pogled prema meni. Opet onaj miris lavande... Polako, zamračilo mi se pred očima. †
† Vikend je prošao, ja sam mogla u školu. Taman sam se šetala s Ronnie, kad smo srele Yamapija. Samo je ljutito prošao kraj nas, ni ne pogledavši nas. "Yamapi..." promrmljala sam.
"Ah, takav je još od prekjučer. Kada si se ti onesvijestila, Danny i on su se potukli."
"Potukli su se? Isuse, ubit ću Dannyja!"
"Nemoj." Osjećala sam se grozno. Osramoćeno. Yamapi mi se toliko sviđao! Barem nije znao da je Yamapi dvije godine stariji od mene. "Ej, jesi li znala da je Yamapi dvije godine stariji od nas? Danny je poludio kad je saznao."
"DANNY JE SAZNAO???" zderala sam se.
"Da. Ali budi tiša molim te."
"Dobro..." Bila sam na dnu dna. Ajme... Klonula sam. Cijeli dan u školi nisam mogla razmišljati. Yamapi se ni jednom nije okrenuo da me pogleda, da me nešto pita ili nešto mi prišapne. Nije mi se vrtilo, nisam osjećala miris lavande... Tako sam se grozno i loše osjećala. "Hej, Yamapi!" pozvala sam ga pod velikim odmorom. Nije se odazvao, već se izgubio u gužvi. †
† Išla sam sama kući. Bio je već mrak, svjetiljke su se polako palile. U sjeni, ugledala sam nekakvu spodobu. "Yamapi?" Nije se odjavila. Krenula sam prema njoj. "Yamapi? Jesi li to ti?" Odjednom, spodoba je raširila svoja krila. I poletjela. Izgrebano, blijedo lice pojavilo se pred mojim. Klonula sam na koljena i vrisnula. Spodoba se pojavila iza mene i stisnula mi struk, istisnuvši zrak iz mojih pluća. Usne su taknule poj vrat, isisavajući energiju iz mene. Odjednom, kao da je iz zemlje izniknuo, pojavio se Danny. Spodoba je jednostavno nestala, više nisam osjećala dodir ni pritisak... Udahnula sam zrak. "Christine!" viknuo je Danny i kleknuo kraj mene. "Christine, jesi li dobro?"
"Da... Dobro sam..."
"Diši... Što se dogodilo?"
"Nešto me... me..." zakašljala sam se. "Nešto te što?" Nisam mogla disati. Kašljala sam i kašljala... Iz usta mi je izletio pauk. Nakon njega još jedan. I još jedan. Danny se zgrozio. Iskašljala sam i ispljunula šlajm. Vrisnula sam od straha ugledavši pauke. "Danny!" rekla sam, bacivši se njemu u naručje. "Što je bilo?" Pitao je, zagrlivši me. Ispričala sam dannyju što je bilo. Uzjapurio se. "Idemo kući," rekao je. †
† Danny je ispričao roditeljima što se dogodilo. Nisu mu vjerovali. Potjerali su me da šećem našeg psa Loryja, zlatnog labradora. Dannyja su zaposlili da čisti sobu. Šetala sam se sama po mraku, u parku, dok je Lory trčkarao amo-tamo. Taj tren, nešto me zgrabilo za ramena. "Savršena prilika!" rekao je netko grubim glasom. Istrgla sam se iz zagrljaja i počela bježati. Pojavio se ispred mene. Pala sam na stražnjicu. Mladić, blijede kože, duge, čupave kose. Crvenih očiju. Bio je u poderanoj odjeći, s ožiljcima po rukama, licu i prsima. Na leđima je imao crna krila. "Ne možeš mi pobijeći," rekao je. Lory se stvorio kraj mene i zarežao na njega. "Ta vreća buha neće ti pomoći da mi pobjegneš, ljepotice." Pas je skočio na njega, a on ga je uhvatio za vrat i bacio sa sebe. Iskoristila sam priliku nepažnje i pobijegla. Trčeći kroz park, došla sam na puteljak. Ispred mene bila je visoka, blijeda djevojka plavih očiju i modre kose svezane u rep, duge do koljena. Iza nje, pojavio se onaj mladić. Osjetila sam miris lavande... Zavrtilo mi se u glavi... "Pazi..." rekla sam i klonula na koljena. Djevojka me uhvatila da ne padnem. "Što?" šapnula je.
"Iza... tebe je..." Djevojka se osvrnula. "Kaitou!" viknula je. Nježno me ostavila na šljunčanom tlu. "Kraljeva vojska te traži."
"Ma jeli?"
Stavila je jednu strelicu u samostrel. "Vraćaš se nazad!" Njen glas se činio toliko dalek... Zamračilo mi se pred očima...
Što se događa? †

To be continued...

Sljedeći vam post piše Mimy.
Napokon su se srele!

ponedjeljak, 15.06.2009.

Chapter 5 - Phillys

~ Ležala sam, sva krvava, oslonjena na crnog anđela punog ožiljaka. Imala sam ogrebotine po cijelome tijelu, a iz mene je kolala krv. Anđeo je uzeo krhotine uništenoga mača i porezao mi zglob do krvi. Gotovo da i nisam osjetila bol, pa sam bila tiho, stenjajući od straha. Probio je tu oštricu kroz svoj dlan i krv je potekla. Ta krv... Nije imala normalan miris... Bio je lijep, neopisivo... Spustio je ruku i počeo trljati svoj krvavi dlan s krvlju moga zgloba. Strašna bol, strah, agonija... Prozujalo je mojim tijelom i vrisnula sam. Šok... Ovo me toliko boljelo... Peklo... Imala sam osjećaj da mi krv ključa. A on je imao isti izraz lica, mješaju ći krv... Našu krv... Krv... KRV... Vrisnula sam i naglo se uspravila. Toliko o lijepim snovima. Ustala sam i odjenula se, više ne toliko željna sna kao jučer. Moja modra kosa bila je toliko duga, da kad nije bila vezana, padala je do koljena, a onako gusta padala je na sve strane. Svezavši kosu u rep smeđom trakom, odjenula sam se u smeđe-zeleno jahaće, kamuflažno odijelo i izašla van. Sunce je tek dodiralo crtu zemlje. Otišla sam u drvarnicu i izvukla pedesetak panjića van, te uzela sjekiru. Počela sam ih cijepati. Stavila jedan panjić na veliki (koji je nekad bio drvo, odrezan, ali korijenjem još uvijek duboko u zemlji. Panj je bio toliko velik da su se mogla sijeći dva panjića istovremeno). Stavila jedan, nacijepala ga na pola i tako na sve manje dijelove. I tako dok se sunce nije diglo iznad zemlje i otišlo malo više. Po tome sam zaključila da je oko devet sati. Posjekla sam dvadeset i četiri panja od pedeset, koliko ih je bilo. Sve sam ponovo pospremila u drvarnicu, odmah do kuće i drvarnicu sam zaključala. Tako je izgledalo svako jutro. Na taj način, pripremala sam se za zimu, iako je sada bilo ljeto. Osvrnula sam se na svoje dvorište. Nije bilo osobito veliko, dovoljno za jednog psa i čovjeka. Kuća je bila drvena, s jednim katom i podrumom, tri prostorije (spavaća soba, kuhinja i smočnica). U podrumu sam vježbala. Kuća je imala jadne, klimave prozore, mogli su se dobro zatvoriti i ne propruštati ama baš ništa. U dvorištu sam imala jedno visoko drvo. Ondje sam hranila ptice, ponekad provodila dane kada nije bilo ničega za raditi. A obično je bilo. Ušla sam u kuću i otvorila drvene prozore da se prozrači. Uzela sam metlu i počela mesti pod, a nakon toga uzela sam luk i strijele te izašla iz kuće. Trebalo je uloviti kojeg zeca, ili bolje, srnu, jer dan bez doručka prolazi loše, ljudi su slabi i nervozni i kakve mi sve nebuloze nisu rekli. Iako, već mi je prešlo u naviku jesti u rano jutro. ~
~ Hodala sam niz usku ulicu. Kuće su bile veoma zbijene, što nije baš pomagalo u obrani grada. S krova jedne, na moju glavu skočio je klinac. Zgrabivši ga za ruke i prebacivši preko, te ga uhvativši ispod pazuha, shvatila sam da je to klinac od kojih dvanaest - trinaest godina. Klinac je imao kratku crnu kosu i zelene oči, bio je tamnoga tena, odjeven u seljačku poderanu odjeću i bosih nogu. Ime mu je bilo Ishtvan. "Phillys, pomagaj!" rekao je. "Ali prvo me pusti!" Pustila sam ga.
"Okej, Ishtvane, kome si se sad zamjerio?" pitala sam.
"Velikom debelom!"
"Pun ih je grad."
"Ali ovaj je stvarno veliki debeli!"
"Ime bi mi dobro došlo."
"Marco!"
"Krasno. Šta će mi reći njegov otac ako mu sina izudaram?"
"Hvala ti što si nam spasila jelo!" lupnuo je. Nisam mogla odoljeti, a da ne puknem od smijeha. "Gledaj, Ishtvane, nemam vremena pomagati ti da pobjegneš."
"Opet ideš u lov?"
"Tako nekako..."
"Šta loviš sad? Zečeve? Jelene? Divove?"
"Lopove."
"Lopove?"
"Lopove."
"Zašto lopove?"
"Jer se kraljevim lovcima ne da."
"Au! Ljenčine!" Veliki debeli Marco uletio je u ulicu. Na ćelavoj glavi (koja se od ogromnog tijela gotovo nije ni vidjela) bila je tava puna nečega. "Bacio si mu nešto na glavu?"
"Tavu punu izmeta!" ponosno je rekao Ishtvan. "Oprosti, ali sada bježim. Pa-pa!" rekao je i nestao u sekundi, skočivši na krov kuće. Visoke nekoliko metara. Mali majmun, otac mu je napola Vizkiin*. Natsavila sam prema dvorcu. Ondje će mi objasniti što trebam. ~
~ U bijelim odajama, na tronu su sjedili kralj Khastor, kraljica Brunhinda te princ Chrispar. Kraj njih je, nervozan, živčan i crven od ljutnje, stajao Loodvan. Poklonila sam se pred tronom, a zatim ustala. "Dakle, Phillys... Prijeđimo na posao," rekao je Loodvan strogo, ali sam vidjela da se samo suzdržavao. "Dat ćemo ti godinu dana. Toliko vremena imaš da ga uhvatiš. Tada će Loodvan doći po tebe," rekla je kraljica.
"Ako ga ne uhvatiš, mi uzimamo stvar u svoje ruke," rekao je kralj. Stresla sam se. Uništit će cijelu budućnost zbog jednog jedinog lopova? Ne isplati se. Znači, stavljaju me pod pritisak (bolje rečeno pretisak) da što prije to napravim. "U budućnosti mu se neće biti lako skrivati, pa će ti ga biti lakše naći nego ovdje. Ako se mene pita, bio je to glup potez."
"Čekajte... A kako je uopće pobijegao?"
"A ma, neki je zatvorenik slučajno otvorio portal kroz koji je Kaitou pobijegao tisućama godina u budućnost. Kaitou sam ne može putovati kroz vrijeme, stoga je zaglavio tamo gdje je," odgovorio je Chrispar.
"Dat će mo ti srebrne strijele i sveti samostrel," rekla je Brunhinda. Chrispar je ustao. Majka mu je pružila tobolac sa srebrnim strijelama, koje je on dao meni. Isto tako, pružio mi je i samostrel. Bio je od željeza, a ne kao moj, drveni, te ga je pružio meni. "Uz to, dat ćemo ti i narukvicu s kojom na dodir možeš saznati sve o osobi koju si dotaknula. U sekundi." Chrispar mi je stavio tu narukvicu na ruku. Bila je srebrna, S bijelim dijamantima i ružičastim biserom. "Znaš sve što treba znati o Crnim Anđelima?" pitao me kralj. Poklonila sam se i potvrdno mu odgovorila. "To je dobro. Želim sada s tobom razgovarati nasamo. Ti Loodvane, možeš ostati." Kraljević i kraljica su izašli van, a kralj je došao do mene. "Phillys... Želim da se čuvaš. Nemoj se ozlijediti, u redu? Nikome u budućnosti nemoj reći što je tvoj zadatak i zašto si došla. U redu? I želim da to što prije obaviš."
"Ja ću kasnije doći da vidim kako napreduješ... I poslat ću ti par prijatelja," rekao je Loodvan. Stavio je ruku na moje rame. Pružio mi je bodež. "Nosi ga sa sobom. Uvijek. Štit će te." Zapasala sam bodež oko pasa. "Dakle, Phillys... Krenimo." Uz jak bljesak, dvorana u kojoj sam bila je nestala. Čuo se glasan prasak. Odjednom, bila sam sama, sjedila u čudnoj prirodi. Drveće ovdje izgledalo je jezivo. Sjedila sam uz kameni puteljak, na nevjerojatno širokoj stolici, koja se nije mogla micati. Odjednom, preda mnom je izletila djevojka kose smeđe-crvene boje te zelenih očiju. Te zelene oči su se zatvorile i djevojka se srušila.

Krenula sam joj pomoći. ~

To be continued...

Vizkiin* - to su ljudi koji mogu letjeti, ili visoko skakati, ili su nevjerojatno jaki. Ovisi odakle su, na planinama su jaki, na moru lete, a u pustinjama skaču.

Sljedeći post vam piše Kimmy!

P.S. Promijenila sam lazkarovo ime u Kaitou, Kimmy i meni se činilo nekako retardirano...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.