Ja ne volim. Ja mrzim.

Ne volim, uf, mrzim kad me ljudi ocjenjuju.
Možda mi baš tako i treba kada sam ionako to kontinuirano činila par dana.
"You really don't like all those people..." - Ne, ali vjerojatno se ni ja njima neću svidjeti.
Ne volim, uf mrzim to, kad se ocjenjuje moje mišljenje.
Mrzim.
Sva moja razmišljanja trenutačno stanu u tu jednu jedinu riječ.
Zašto pobogu zašto? Nije meni do ocjene, ali mi je do kritike. Kako je netko davno rekao, komentiraj djelo, A NE autora.
Naravno, nedaj bože da se koji profesor/ica drži toga.
"TI ne znaš." "TI ne zaslužuješ!" "Ti šuti!" "TI nemaš pojma, i stoga šuti!" "TI si nitko i ništa, nemaš pravo na svoje mišljenje, i kakvo
god da je uvijek će biti moja meta, i uvijek ćeš biti ocjenjena, ali ne najbolje, jel ti eto nemaš pojma o ničemu, zato šuti i budi
zahvala ovome sistemu što te održao na životu. Jer ti, da ti ne znaš."
Sve što u tom trenutku mogu reći jest "Ja nisam ništa, ja sam nitko."
I možda ne bih smjela staviti "Ja" na prvom mjesto, jel glagol, kakav takav, iako nije osoba, vjerojatno u tom slučaju ima veće i važnije
značenje no ja. No, pustimo sad to.
Polako se gasim, i jednoga dana više neću moć. Svaki dan pomislim da je kao i onaj prije i da će biti i gore, i da će biti i bolje, i da je to sve
što ima, i ako mi se ne sviđa, da zašto onda uopće živim.
Ali teško je tako.
Nemam, nemam svoju osobu. Niti sam je ikad imala. Ako želim društvo, općenito, osoba ga mora tražiti. A društvo, iako ga nakratko
zadovolji, i iako nakratko nije sam i nije potišten, kasnije kao da se još 100x veća tuga i 100x veći bijes ponovno rodio.
Želim otići odavde, jer ja tu ne pripadam. Želim otići u siromašne krajeve, i naučiti se radovati malim stvarima. Želim otkriti kako promjeniti
sebe. Postaje sve teže i sve je teže biti poput ostalih. Uvijek pomisliš: "A dobro, nije to najgore/loše imam nešto drugo što mi ide, za što
se mogu držati, i u tome ću u životu naći radost." Isto uvijek pomisliš: "A dobro, nije to najgore, možda nisam na ti s njim/njom, ali uvijek
se mogu okrenuti njemu/njoj."
Ali ja nemam. Ja mrzim.
I jednog dana ću se samo probuditi tako, tako prokleto blizu smrti i shvatiti da nisam živjela. "Sada je ono pravo, sada je akcija, jel poslije
ćemo ko zna di šta, lebdjeti ali nećemo više biti tu. Sada je prava stvar i dok igra traje, pa igraj." Ali ja ne volim sport, i ne volim natjecateljski
duh, ja mrzim.
Nemam se pravo izraziti, onako kako želim, i ako to nekom smeta on će se potužiti na to?
Ma kako, pobogu, odkuda tim ljudima pravo da mi prigovaraju/komentiraju? (Ne kažem da ne možete komentirati...)
Ali oni, oni uzmu osobu i promjene na njoj sve što joj se ne sviđa. I onda na kraju, ti si jedna onako prazna ljuska, samo ih slušaš, gledaš
i klimaš glavom, a nije tebe briga za njih, nit je njih briga za tebe. Nema to veze. Oni su samo tu da budu, ti si samo tu da budeš. Možda
i ne želiš biti tu, ali moraš. I onda nakon nekog vremena, oni te ni ne čuju više, ni ne vide. Ne žele.
Ali ne želiš ni ti njih, ali tko je tebe što pitao.
Tko ti je dao pravo da pitaš? Tko ti je dao pravo? Tko?

Ja ne volim. Ja mrzim.