Posljednje proljeće

Nije htjela razmisljat o tome. Upalila je liniju. Nasla stanicu, neka bezveze, svirao je "Wicked game".
Imala je osjecaj da joj dan polako propada. Otisla se umiti. Pogledala se u ogledalo.
"Ne gledaj me!"-izderala se na njega.
Okrenula se i preko ramena pogledala ogledalo, odraz ju je i dalje gledao.
Zalupila je vratima. Stan joj nije pruzo nikakvu utjehu.
Vratila se na prozor. Zrak je mirisao po nadolazecoj jeseni.
"Zbogom."-rekla je sama sebi.
Dvadeset godina... Vise nije bila mlada koliko je zeljela biti. Sve manje vremena da ostvari svoje snove, i nikoga s kime bi ih ostvarila. Neki bi joj rekli da je premlada, njoj nije bilo vazno, ona je trebala nekoga, njega...
Tad joj je stigla poruka. On.
"Od kad sam se probudio imam neki los osjecaj. Kao da ce se nesto lose dogoditi. Nemoj napraviti neku glupost."
Prvo joj je kroz glavu proslo: "Kako je znao?"
Slijedece sto joj je proslo glavom bilo je: "Prekasno..."

Netko je pokucao na vrata. trgnula se. Ruke su joj drhtale i nespretno je otresla pepeo cigarete koja kao da je samo cekala ovu priliku da joj pobjegne iz ruke. I obrusila se prema zemlji, zaigrano odskocila nekoliko puta i kotrljala se kolnikom dok ju jedan od prolaznika nije, iduci svojim putem, nagazio.
"Evo."-rekla je.
Usput je pogledala na sat, bilo je 14:13.
"Kad prije?"-proslo joj je glavom.
Na vratima je bila susjeda.
"Vratili ste se."
Lice joj je jos uvijek bilo nateceno.
"Spremila sam vam stvari."
Susjeda je i dalje sutila.
"Trebali bi otici."
Pruzila joj je torbe sa njenim stvarima.
"Vise nista ne mogu uciniti za vas."
"Zbogom."-rekla joj je i zatvorila vrata.
To je bilo to. Bilo je gotovo.
"Nisam se trebala mjesat."
Vratila se na prozor. Susjeda je izasla iz zgrade vukuci torbe.
"Mozda bi joj trebala pomoci... Mozda ipak ne..."