Blog po mjeri Branimira Bilica
Samo se dubokoumne misli ovdje mogu procitati. Autor pise iskljucivo standardnim hrvatskim jezikom, ne koristi profani jezik ulice, nikada tesku rijec nije kazao i Stjepan Babic ga u srcu drzi.
Vjesnik Sve ostale novine su cisto smece. Vjesnik rulz !
(Bilo nekad sad se spominjalo. I Vjesnik propao.)
Kontakt adresa Pere Panonskoga
Pa ako trebate gazdu ovoga bloga vezano uz bilo kaj, pisete na panonijablog@yahoo.com.
Preporuka za citanje
Vodim vec poprilicno ovaj blog, vise manje uspjesno.
Tekstovi mi nekad nisu bas na razini, ali ovi ispod jesu.
** Serija postova Cenzura na dejstvu
** Malo o Panoniji
** Zvonimir Červenko
** Zagreb nekad
** Pape i Hrvati
** Presuceni kulturocid
** ZETova antilogika
** Raveno Čuvalo
** Enciklopedija u Hrvata
** Seks u Hrvata
** Drago Britvic
** Should I stay or should I go ?
** To be or not to be ?
** HSP+HSS+HSLS ?
** Panonska drzavna pjesmarica
** Tko vlada Hrvatskom ?
** O Srbiji
** Slobo : lik i nedjelo
** Teorija bloga
** Teorija antibloga
** Kako je u paklu
** Kako su prodani Srijem i sjever Backe
** Biti Poncije Pilat
** Tko je vladao Hrvatskom ?
** Spegelj & HOS
** Nisu vjera u Boga i religija nogomet
** Zasto je desnica jedina progresivna
u povijesti Hrvatske ???
** Prica o pentekostalcima ...
** Zasto sam desnicar ...
** Izgubljene generacije
** Pismo mrtvim Vukovarcima
** Dalmacija u srcu i dusi ...
** Antifasisticki temelj Europske unije je floskula
** Fanaticni ateisti vs. fanaticni krscani
** Kad odrastem hocu biti Zoran Sprajc
** Kako biti uspjesan hrvatski politicar
** Hej Miki, hej
** Po tisuciti put o regionalnim pitanjima
** O jezicnome jedinstvu Srba i Hrvata
** Foto-esej : Mirogoj
** Pravo na srecu
** Boris Dezulovic; istinski zao tip
** Hrvatska, Zagreb, problem identiteta
** Al' sta bi s gundjalom k'o ja ?
** Jos jedan jezicno-regionalni post ...
** Zasto sam za ulazak u NATO
** Zaustavite Facebook !!!
** Bog – odgovornost – vjera
** Captain je satnik, a ne prokleti natporucnik
** Turke je trebalo pustiti haracit po Europi
** Hitler&Karadzic: u alternativi je spas ...
** Kako je Denis Kuljis markirao zivotni vjeronauk
** Vukovar i Viktor Novak
** Gospel u Hrvata
** Dan Reformacije
** Tezak zivot u Hrvata
** Nista nova, nista nova...
** Dajmo kapitalizmu sansu
** Zasto ce Hrvatska zauvijek biti katolicka zemlja?
** Hoce li ikome faliti Filozofski fakultet?
** Zasto je ovo najgora kriza?
** Jadni mali napaceni Hrvati ...
** Stipica i Savka
Sve ljude koje zovem prijateljima, sreo sam u vrtiću, osnovki, srednjoj, fakultetu. Sve ljude koje cijenim i volim nakon faksa, sreo sam preko ljudi iz vrtića, osnovke, srednje, fakulteta.
Puno je godina prošlo od fakulteta. Još se družimo, još uživamo, još se volimo, još se cijenimo. Veći dio nas nema djecu i još se ponašamo kao da smo studenti. Kao da se nikoga ne bojimo, ničega ne plašimo, kao da možemo pasti u neku grabu ili biti sedam dana u pritvoru.
Oni koji se poudavali/poženili, nestali su iz naših života. To je druga druga kultura. Svi koji imaju djecu, misle da su bolji od nas koji nemamo. Ne znam, nemam dijete. Sve četiri cure/sad već žene s kojiima sam želio imati dijete, imaju dijete s nekim drugim. Uglavom bogatijim i moćnijim od mene. I dvije divne žene su sretne u braku i dvije su prokleto nesretne. Ne krivim ih i shvaćam ih. Htio sam dijete baš s njima, jer su bile odlične žene, drugačije, bolje, ljepše. Kako su bile posebne. Bile su mi tada najbolje što je Bog stvorio. Za njihovu riječ preplivao bih Nil. Ili što reče Balašević - Dunav. Nakon njih nisam sreo nijednu s kojom želim zasnovati obitelj. Žao mi je zbog toga.
Puno smo svi griješili u životu. Imali smo principe. Vjerovali smo i vjerujemo u puno stvari. Vjerujemo npr. u Hrvatsku. To svi stariji od nas ne shvaćaju. A još manje shvaćaju mlađi. Mi smo zaljubljeni u Hrvatsku. U Hrvatsku kao državu, u Hrvatsku kao društvo, u Hrvatsku kao sustav. Vjerujemo da je ovo mala Hrvatska. I da naše nacionalne i državne granice su puno istočnije od ovih granice Republike Hrvatske. Devet od deset od nas će to pijani reći. I zapjevati pjesme koje se ne smiju. Jer od pola mojih prijatelja, preci su iz Vojvodine, Bosne, Hercegovine, Boke. Moji nisu, ali cijeli život se družim s ljudima čije su bake i djedovi Bokelji, Posavljaci, Sremci, Bače, Hercegovci, Bosanci... Moji pradjedovi i moje brabake, zbog posla su bili tamo. I moj djed po majci je tvrdio da je Romanija najljepši dio Hrvatske i drugi djed je tvrdio da je u hrvatskom Petrovardinu proveo predivne dane. Ja im vjerujem, makar neću nikada ništa loše napraviti ni spram BiH ili Srbije, ali oni su svakim dijelom svoga bića vjerovali da su to sastavni dijelovi Hrvatske.
Mislim da mnogi u Srbiji vjeruju da su Virovitica i Knin sastavni dio Srbije. Da vjeruju, čuo sam ih na svoja da uha u nekim međunarodnima okruženjima. Jer družio sam se puno sa strancima i vidio dosta svijeta. Ne krivim ih. Jer Petrovaradin moga djeda nema veze s današnjim Petrovaradinom. Koji je etnički očišćen od Hrvata. I Romanija moga druga djeda više ne postoji. I zato sreća naša da smo u NATO savezu. Jer nitko od nas neće napasti Srbiju. Ili napasti BiH. Ali Srbija se sprema na rat i napad na Hrvatsku. Bilo za 5 dana, 6 godina ili 7 desetljeća. Srbija samo zna ratovati. Zato, živila saveznička avijacija u Avianu. A tko navija za Ruse, ili je psihopat, ili je budala, ili je malouman. Ukrajina je brana Hrvatske. Ako padne Ukrajima, šupci kao Orban, Milanović, Vučić, čekaju na Ruse.
Strašan je jaz između nas koji nemamo djecu i onih koji imaju djecu. Pola djece je nastalo iz slučajnog seksa, krivoga brojanja dana ili sasvim slučajno. Veći dio žena do 35 lako zatrudni. Nije to ništa posebno imati dijete. Ali žali čovjeka koji ništa u životu nema osim djece. Mislim to kao radnik, kao netko tko godinama piše, kao netko tko postoji u katalogu NSK. Kako sam stariji sve to više mislim.
Naše vrijeme tek dolazi.
A već smo svi srednovječni.
Neka crkne sustav koji je držao Franju Josipa i Tita dok nisu crkli.
Bili su smeća od ljudi.
Ovi klinci koji dolaze, krivo su odgojeni.
A dobrim dijelom odgajala ih je moja generacija.
Isprika za to.
Nadajmo se boljoj budućnosti.
Ako je vjerovati hrvatskoj wiki (koja je trash po sebi), hrvatski izrazi za backup su pričuvna kopija, rezervna kopija, sigurnosna preslika i/ili sigurnosni duplikat. Kada su se u devedesetim pojavile tipkovnica i slične riječi, nisam mislio da će zaživjeti. Ali bio sam u krivu. Puno toga je u informatičkom žargonu se kroatiziralo. Backup je ostao backup. Možda zato što je izraz kratak.
Inače za Juge, Savez komunista Hrvatske odbijao je štampati časopise o informatici. Ako su vas zanimale te teme, put kioska, beogradska i slovenska izdanja. Kada je doajen hrvatskoga novinarstva Boro (Borivoj) Jurković odlučio pokrenuti prvi gaming časopis, dobio je sve blagoslove vodstva NIŠP Vjesnika. Časopis imenom Pilot Video, doživio je samo tri broja u proljeće 1985.
Boro Jurković bio je jebeni genije, čovjek koji je disao novinarstvo, jedan od doajena hrvatskoga SF-a. Ali jebiga, Boro je napravio neoprostivi grijeh. Naime, mudra SFRJ, priglupa komunistička država, zabranjivala je u početku uvoz kompjutera/računala. Odjednom je ispalo, barem u tri broja, da klinci i omladinci imaju komodorce i spektrume, da programiraju, da prate zapadne igrice. Oprema se švercala iz bratske Austrije i Njemačke, na sve moguće načine. Ispalo je da unatoč zabrani države s početka osamdesetih, pol omladinske Hrvatske ima neki stroj na kojem programiraju i igraju se. A pošteni jugoslavenski omladinac tuguje za jednonogim i ne pomišlja kršiti zakone SFRJ. 88 pendreka za 88 godina druga Tita.
Još tome je država ekipi oko Branimira Makanca baš u to vrijeme dala slobodne ruke da se u SRH rade kopije suvremenih kompova (npr. čuveni Ivel Ultra, o nastanku njega i bratske opreme, pogledati izvanredni dokumentarac "Život na 8 bitova", uz Makanca, junaci filma su Zorislav Šojat i Miroslav Kocijan) i kakvo sad igranje na kompovima. Treba poticati kupnju domaćih kopija. Koji su za rad i učenje. Ne za gaming. Boro je završio bez časopisa i iako nije bio partijac, dobio je ribanje od drugova iz partije.
Znam da ljudi kao Velimir Srića, koji je bio zadnji ministar znanosti u SRH, pokušavaju prodati spiku da SRH bila informatizirana (pod Srićom se stvarno krenulo naprijed i napravljeno je puno, to se mora kazati), ali skoro do samoga kraja osamdesetih država, odnosno SRH se aktivno borila protiv informatizacije. Jedan plastičan primjer. DHMZ (tadašnji RHMZ) traži ministarstvo znanosti (SIZ znanosti, SIZ= samoupravna imbeciln... interesna zajednica) dvije PC kante 1987. za izradbu modela prognoze. Dva PC-a.
"U prvoj polovici mjeseca studenog na prijedlog Znanstvenog vijeća predan je Komisiji za investicije SIZ znanosti SRH zahtjev za nabavu 2 PC tipa Olivetti RIZ M-24. Na sjednici Komisije 16. 11. 1987, godine zahtjev je odbijen jer su dinarska i devizna sredstva za 1987. godinu već rasporedjena. Zbog toga će Zavodu zahtjev biti vraćen s uputama za postupak podnošenja zahtjeva za nabavu kompletne opreme za 1988. godinu, a ne samo računarske. Kao podloga za nabavu opreme trebaju prvenstveno poslužiti potrebe navedene u Prijedlozima programa znanstvenoistraživačkih projekata za razdoblje 1986-1990. Nabava računala i druge opreme pomoću sredstava koja bi se osigurala kod SIZ znanosti nužna je za realizaciju prijavljenih istraživanja. Trenutno je gotovo nemoguće ta sredstva osigurati u Zavodu."
Informatizacija SRH. How yes no.
U odnosu na Rusiju smo bili 30 godina ispred.
Ali na Zapad.
Aha. Backup. Dakle, svake godine ja usred ljeta, u srpnju ili u kolovozu radim backup. Nekada na diskete. Pa onda su došli CD-ovi koji su se pržili s najvažnijim stvarima. Pa DVD-ovi. Neke stvari i na USB stickove. Pa onda 2011. prvi eksterni disk. Pred 5 godina drugi eksterni disk. Sve na čemu radim u tome trenutku, to ide na USB stick. Ne volim cloudove. Nikada ne znaš kada će Kina ili Rusija razjebati servere.
I tako ja i ove godine, pred tjedan, dva, radim backup. I onda shvatim da sam prošle godine preskočio isti. Jer sam usred ljeta 2022. radio nešto kao mutav. Prekarijatu, zaboravljivost ti je srednje ime. PC mi je na umoru, jednostavno je prestar. Mislim si, konju jedan, dvije godine nisi backup radio. Mislim jesam, ovaj sitni. Ali, svaki tren ti može kihnuti komp, a kaj buš onda?
Imam neke dokumente još iz 1998. na prvom eksternom disku. Nisam siguran, jednom kada umrem, hoće li nekome trebati. PDF-ova imam... Samo Bog zna koliko. Jedna jača solarna oluja i sve će to nestati. Ali barem sam ove godine napravio veliki backup. Napravite i vi svoj, ako niste!
Korak napred, natrag dva, valjda nam je takva sudbina...
Sjedimo u birtiji na kvizu tako petero nas neki dan. Svi fakultetski obrazovani, svi bliži 40setoj nego tridesetoj, jedan par, nas troje mužjaka, službeno samci (kod nekih može i ona stara hrvatska it's complicated), više-manje svi rade u struci, koliko se u RH to može (3/5 zapravo, sva trojica u državnoj službi), veže nas donekle isti faks, isti životni pogledi i neki afiniteti. I idu nas kvizevi. A ja mislim o tome što smo radili pred 20 godina.
Rođendan bloga je 06. srpnja 2004. Ovaj blog završava četverogodišnju srednju školu i sprema se na faks. Na godinu bit će blog ravno dvadeset godina. Suvremenoj Hrvatskoj, ako uzmemo 30. svibnja 1990. kao početak, nešto je više godina.
Kada smo bili na faksu, ubij me živoga, ako sam ovako zamišljao današnjicu. Pred dvadeset godina bilo je drugačije. Hrvatska je uspješno napredovala i nazadovala u isti tren, samo kako slavenske zemlje to znaju.
Generalno, kako je moguće da se svijet našao u blesavoj situaciji u kojoj vladaju ekstremi. Politika i društvom polje su ekstrema, lijevi ekstremi misle da mogu predriblati desne ekstreme, jer valjda su markirali satove povijesti.
Gledaš Ameriku, najbogatiju zemlju svijeta, zemlju apsolutnih sloboda, imaš dva starčeka na izborima. Korumpirani do bola, egomanijaci. Trump je greška za koju je kriv Obama jer je u osam godina radio teška sranja, a najveće sranje koje je radio da se obračunavao sa srednjolinijaškom Amerikom, što je izazvalo reakciju. Trump to izgleda ne shvaća, on misli da je mesija, da je superpolitičar, najbolji, ovo, ono. Nije, on je samo nesretna posljedica Obame. Čiji je potpredsjednik bio Biden, kojega je taj isti Obama torpedirao u kampanji kada je išao Trump, iako bi i tada pobjedio Trumpa, samo bi bio 4 godine mlađi. Ovako, opći kaos.
Kod nas oporba HDZ-u (koji se ponaša hdzovski, koliko god da tvrdio suprotno) je isto skupina ekstrema. S desna imaš ekipu za koju je sigurno da se međusobno mrzi, kontrolira ih Rusija, Kaptol, tko zna kakav sve ne kapital. Ljevica je u uspješnom bratoubilačkom ratu u kojem se SDP raspao na petsto stranaka, dok reciklirana zelenjava na njemačkom daljinskom upravljaču razjebava glavni grad Hrvatske i sanja državnu vlast kako bi razjebali državu i više od Zoke Milanovića.
S druge strane, uspješno smo postali država prvoga svijeta. Ova količina stranih radnika koju vidimo na svakome koraku je potvrda toga. Slabo plaćene poslove nitko ne želi raditi. Zemlja se uspješno integrirala u svaku poru Zapada. I uspješno je došla na istu točku u kojoj je bila 1918. Izgubili smo 105 godina na neuspješne eksperimente. Sigurno smo izgubili tri godine na koronu.
Isti sam i nisam isti. Sve me manje ljute neke stvari. Npr. pomirio sam se s neugodnom činjenicom da je korupcija sveprisutna u Hrvatskoj. Pod tim mislim i na nepotizam i na veze. To je sudbina svih malih zemalja. To se ne može iskorijeniti. Može se živjeti čim poštenije na individualnoj razini, ali završiš kaoDraš Katalenić (Andrija se piše). Jao poštenima!
Situacija je luda. Otvorio sam ovih dana ovaj blog, jer mi je netko na Facebooku poslao tekst o Ukrajini iz 2014., uz komentar da sam ludo dosljedan po pitanju Ukrajinaca. Jesam. Zato pišem ovaj post u kasnu uru, jer treba nešto i jednom godišnje ovdje napisati. Glava mi puca kao luda, mislim da je tlak u pitanju, vruće je i ne mogu spavati.
Nisu dobra vremena.
Možemo biti ipak dobri jedni prema drugima. Prema obitelji, prema prijateljima, prema onima s kojima dijelimo postelju. Čini mi se da je korona porušila toliko ljudskih odnosa. Dosta je ljudi doslovce puklo. Trebamo se čuvati i paziti, svakome dati dobru riječ, pomoći fizički ako treba, čak i financijski sitno nekome pomoći. Ovaj život na ovoj kugli, jedini je u ovakvom obliku. Vječni život koje proklamiraju religije drugi je par rukava. Iako je vrlo važno vjerovati i dalje. Jao onome tko vjere nema.
Možda se zavratim prije 2022. na blog, zadnje napisah ovdje krajem 2020. Nisam. I bio sam u pravu 2021. bila je gora nego 2020. Ova godina počela je nekako čudno. Kada je pokvareni Putin napao Ukrajinu bio je predivan dan, kako je toplo bilo, a veljača. Kako sam bio naivan. Što ti Englezi i Amerikanci bulazne o ratu. Neće nitko normalan ratovati u Europi u 21. stoljeću. Odustali smo mi to toga. Ali Rusija i Rusi nisu Europa. Baš se KGB manekenu ratovalo. Ukrajina pati i patit će, ali dugoročno botoksirani je pokopao (pravos. sahranio) Rusiju za sljedećih 20-30 godina.
Po svemu sudeći, nuklearni holokaust nas neće zadesesiti. Botoksirani laže i blefira kao što radi cijeli život. Pokušavam biti cijeli život što iskreniji, iako to baš nekak ne ide, iskrenost je luksuz djece. Ali Vladimir Botoskijević Ludin, navedena spodoba, laže cijeli svoj život, tako da svi koji se vesele kraju svijeta, ništa od toga, nema kraja svijeta.
Kao što nema ni kraja inflaciji. Čudesno kako cijene rastu i kako trgovci u Hrvatskoj, pogotovo krupni igrači, dižu cijene u nebo. Bit će da je Ukrajina najveći proizvođač jadranske ribe i slavonskoga kulena. Mediji se previše ne bune jer ovise o reklamama, ljudi ovdje se samo bune i jamraju online. Divno je kada se ispucaš tako i nemaš potrebe za akcijom. Sto kuna objektivno ne vrijedi sto kuna kao pred pandemiju. Generalno, svijet je loše reagirano na pandemiju. Zatvaranje je bila teška greška jer virus se nije zaustavio.
Kupovanje k-potvrda svjedoči u kakvom lopovskom društvu živimo. Istarski pjevač lakih nota koji se ženio za udbaške princeze i posluje s udbaškim tajkunima kupio si je potvrdu. Isti pjevač je veliki katolik, velika katolička zvijezda. Crkva je očito sišla s uma ako pjevač lakih nota prihvatljiv model vjernika. Bolje biti onda nekatolik. Zato znam puno ljudi koji jesu vjernici, a izjašnjavali su se svakako na popisu.
Nada je pogonsko gorivo. Ovdje su i dalje svi negativni. Cijeli ovaj blog, od svojih početaka, svojevrsni je prigovor na negativu koja ovdje živi i širi se. Počeo sam pisati kao zelen student, u međuvremenu sam značajno ostario, izgubio puno kose, postao srednjovječan. I pomalo sam sebi dosadan. Ciničan sam doduše postao krajem osnovke (nikada neću zaboraviti pol sata dernjave tadašnje najbolje prijateljice na mene da kako mogu biti toliko ciničan, da smo premladi svi za takav tip crnila, da se imam srediti i imati optimističniju perspektivu). Svi su/smo se zdebljali u ove tri godine pandemije i sranja. A najgore tek dolazi. 2023. bit će vrhunac ove krize, poslije nje, bit će bolje.
Hrvatska je mala zemlja, Europu čeka nekakav čudesan reset. Smiješno zvuči kako Njemačka najavljuje mjere uštede jer Merkel bila glupa kao noć i napravila Njemačku ovisnom o Rusiji. Srećom, Hrvatska i druge male slavenske zemlje u svemu ovome će bolje proći od domovine nacizma. Neka pate, Njemačka i Rusija su kancer Europe. Skupa su proizvele toliko ratova i toliko slavenskih života uništile, da zaslužuju sve što će ih stići.
U ovim zeznutim vremenima treba imati nade, treba se nadati. Oni koji imaju malu djecu i malo veću djecu, oni će najbolje izvući iz ovoga. Obitelj (svih oblika) je jedini temelj zapadne kršćanske civilizacije. Oni koji vjeruju u nešto jednako tako, bilo da vjeruju u Boga, svoj kvart, svoj grad (u Zagrebu je to malo teže kada sve više liči na Napulj, a gradska vlast pogubljena u biciklizmu), u svoju državu, oni će lakše. Treba naći razlog i ići naprijed. Pripadam generacijama koje jesu prerano ostarile, oćelavile, ali više-manje svi vjeruju što sam naveo. Za starije, ali nažalost i za mlađe nisam baš siguran da imaju vjere. A vjera je sve.
Pero Panonski, 884. put Znači sljedeći upis 2024! It's a deal!
Na Internetu sam prvi put bio kao balavo dijete 1996. Cijeli koncept mi je bio vauuu. Uglavnom sam ga hvatao preko javnih akademskih ustanova kada sam 1998. kupio prvi modem. I davao krvave pare jer HT/T-com je drao Internet korisnike kao rijetko koga ili što.
Kako se Interent širi, mreža je sve gora. M.B. (42), najčuveniji građanin Bugarske u Hrvata i osnivač najgoreg Internet tabloida u RH shvatio je da su ljudi dobrim dijelom stoka i da treba dugoročno to svakako iskoristiti. Čovjek je to vidio pred 20 godina, a ja sam bio mlad i naivan. Objasnio mi je to tada u lice, a ja nisam vjerovao toj viziji. Kako sam bio u krivu. Kako ide vrijeme, Internet je sve gori.
Blogovi su isto nekada bili cool, sada baš i više nisu. Više od dvije godine nisam ovdje prismrdio, ne stignem. I mene će moja majka mikropoduzetnikom zvati. Prošle godine sam se nekako stabilizirao, zaradio neku kunu, a 2020. trebala je biti prava godina. U ovo doba sam bio 2019. izbezumljen jer sam radio na nečemu za TV (uskoro ćete to gledati), jer Google me ubijao. Radim to godinama, ali 2019. je bila prva godina da nisam mogao izvući pravu informaciju. Google je postao beskoristan, sve što mi je trebalo, bacalo me na kineske firme. Nikada se nisam tako dugo mučio za tako malo podataka. Jednostavno sam bio premoren. Tiskani izvor ne postoji. 2010. sve te podatke bi izvukao s dva dana rada, ovako sam dvadesetak dana po nekoliko sati provodio uz ekran probajući napisati najelementarnije informacije. Google jednostavno je prestao biti koristan, samo je alat za reklamu.
Yahoo mail za ovaj blog, nisam dugo otvorio i jednostavno mi je izbrisao sav sastav. A imao sam divne blogove. Najviše mi je žao kratke korenspodencije Ivanom-Goranom Vitezom, ali i s još nekim ljudima s bloga.
Za 2020. sam planirao postepeni bijeg iz medija. Kupiti Daciu ili nešto u toj kategoriji uz EU poticaje i lagano se micati iz medija. Voziti Bolt/Uber, do kraja 2020. odplatiti novac koji bi posudio od familije i nikada više biti u medijima. Bio sam lagano sretan pred prošli Božić. Slobodna Dalmacija mi je izvukla diplomski rad iz 2011. i prikazala ga na dve stranice negdje u ovo doba 2019. Bilo je puno dogovora za razna piskaranja u 2020. A dobili smo potres i koronu. Šteta. Baš mi je žao.
Mini-biznis nisam zatvorio isključivo zbog Plenkijevih mjera. Pokupio sam one na proljeće i sada sam se kvalificirao za ORM listopad-prosinac i to isključivo zato na gospodarskoj osnovi jer me u 2019. relativno dobro išlo pa sam na osnovu toga moga prijaviti gospodarski pad. Mislim da je ovo sumrak za sve ljude koji se bave intelektualnim uslugama. Mislim da nikada nije bilo teže.
Da se razumijemo, ovo je neusporediva situacija s ratom ili kakvom jačom gospodarskom krizom. Ali u ratu uzmeš pušku i odeš se boriti. Kako se boriti protiv virusa o kojemu nitko ništa i dalje ne zna? Možda znaju Kinezi, ali njima je ovo super, prodaju medicinske opreme svima. A imaju ljudi viška.
Strašno sam umoran za svoje nježne godine. Nikada manje novaca, nikada više problema s nekim rođacima, nikada više pesimizma među nekim ljudima kojima to ne priliči. I nedostaje mi doba kada je Internet bio neviniji, kada sam ja bio mlađi (baš sam u onome, nazvat ćemo to Balaševićevom dobu, dovoljno sam star da nisam mlad, dovoljno mlad da nisam star), kada su ljudi više vjerovali u sebe.
Hrvati su generalno nakupina ljudi koja je bolesno pesimistična. Većina ljudi koje znam da plivaju u novcu i nekretninama, oni ujedno i najviše kukaju. Kako je moguće da netko kuka koji pliva doslovce u obilju? Kakva je to perverzna logika?
Toplo se nadam da ćemo svi preživiti 2021. Ona će biti gora nego 2020. Neće više biti EU pomoći, sve što neće moći stajati na tržištu, nestat će. Čim se opet otvore granice, barem će 100 000 ljudi u maćehu Njemačku. Nadam se da će me vrijeme i Bog demantirati.
Ne želim se pretvoriti u one neke ljude rođene između 1962. i 1977. koji misle da je sve propalo i da nema pomoći. Znam ih dosta. Ili pak u ljude 55+ koji su u prijevremenim mirovinama i čiji se život sastoji da se dignu u osam ujutro, da otvore Internet i da do 20h navečer 12 sati pišu gadosti na svim mogućim komentarima jer ih ubija činjenica da su ostarili, da nisu ništa napravili i da ih djeca i unuci mrze i preziru. To ne želim postati. Dio ljudi iz starijih generacijea su tako bez nade, tako ne vjeruju u sebe, tako su pesimistični i nikoga ne vole. Kako je moguće da ti ljudi nikoga ne vole? Nikoga, pa ni sebe.
Temeljna istina je da Hrvatska je omanja zemlja u kojoj trenutno ima oko 3,5 milijuna stanovnika. Hrvatska se nalazi na strateški važnome položaju i može se za 5-10 godina bez problema preustrojiti u funkcionalno društvo i državu. Sve ostalo je laž.
Zvuči blesavo, ali svima želim da prežive 2021. kako bismo mogli u 2022. opet nešto lijepo izgraditi. Za sada tvrdoglavo odbijam emigrirati. Želim da ova zemlja bude bolja.
Pero Panonski, 883. put Možda se zavratim prije 2022. na blog
Kada misliš da zemlja ne može luđe, uvijek te netko iznenadi
Hrvatska je šašava zemlja. Baš su šašavi ti Hrvati, da parafraziramo čuvenog Obelixa. Obično u političkoj areni stranke se međusobno svađaju, ali kod Hrvata se svađaju unutar samih stranaka. Ali ajde, bilo je i puno gorih sukoba.
Povijest unutarnjih sukoba je duga i nesretna na ovim područjima. Aleksandar Karađorđević je ubio Stjepana Radića. Ustaše su ubile Aleksandra Karađorđevića. Tito, kada je završio u Kominterni u Moskvi cinkao je i u smrt poslao cijelo prijeratno vodstvo KPJ. Ono slovensko smeće Josip Kopinič je 1941. uništio svu inteligenciju KPH kada ih je ostavio da ih ustaše uhvate i pobiju poslije bijega iz Kerestinca (August Cesarec - Živjela sovjetska Hrvatska!). Onda je pak Pavelić za rata ubio Vladu Singera, Mladena Lorkovića i Antu Vokića.
Tito je poslije rata ubio Andriju Hebranga (cinizam više klase - službeno se objesio o radijator u zatvoru koji iste nikada nije imao), pa za vlastite ljude otvorio Goli otok (kao ironija sudbine, neki su tamo vrlo vjerojatno ubijali po Bleiburgu i Križnom putu), pa malo na zatvorsko hlađenje stavio 1956. Milovana Đilasa, a kao vrhunac političkoga udara, 1972. uništio je hrvatsko i srbijansko partijsko vodstvo. Iako su se CK iz Zagreba i CK iz Beograda oko toga malo slagali, slagali su se da Jugu treba postaviti na ekonomske temelje. SFRJ se raspala kada su Savka i Latinka nestale s političke scene. Ti ljudi iz Hrvatske i Srbije koji su bili 1972. uništeni, bili su relativno mladi i relativno dobro obrazovani, izvukli bi Jugu iz gliba, barem ne bi Latinka poslala tenkove na Zagreb, pregovaralo bi se. Ako netko mlađi čita ovo, vrlo vjerojatno se pita tko su svi ovi ljudi, za većinu njih nikada nije čuo. Naime, većina profesora povijesti u svim školama teško dođe do 20. stoljeća. Važan je srednji vijek. I svi oni mađarski kraljevi koji su vladali Hrvatskom.
Kraljevina Jugoslavija, unatoč svojoj brutalnosti, barem je tjerala nekakav kapitalizam, pa da se 1945. obnovio stari režim, barem bi se pravocrtno razvijali poslije rata. I ne bi bilo Bleiburga, Križnih puteva i Gologa otoka, pogotovo da se vratio u sedlo knez Pavle. Dobro, to je ki-bi-da-bi. Ali sigurno je da 1941. nestao svaki oblik meritokracije, pa danas gledamo da se vozači u ministarstvima, koji imaju astronomske penzije za hrvatske uvjete, navještavaju se po ključu koji je navodno nestao 1990.
Demokratske promjene kod nas idu unatrag. Tuđman, kakav god da je bio, a baš ga nisam volio nešto kada je bio živ, barem je upostavio nekakav državni okvir. One 2000. očekivalo se čudo, a dogodilo se to da su nas izručili u ruke Todoriću i da je strani kapital dohvatio sve zdrave dijelove ekonomije, nakon Franjina eksperimenta s privatizacijom po rodijačkom ključu. Npr. za Račana privatizirana je većina banaka. Spominjao sam Đilasa, danas i dalje u rukama drži ona Nova klasa koju je opisivao i to njihovci potomci u drugom i trećem koljenu. Tuđman je barem pokušavao nekakav paritet napraviti, ali Račan je dokrajčio svaki smisleni razvoj. Plus toga, izumio je sotonu Milanovića.
Drže nas iste obitelji koji su kroz 1941.-1945. poslali jedno dijete u ustaše, drugo dijete u partizane (brat ili bratić Maksa Luburića je bio partizanski komesar, tako da su međusobno slali jedan drugom bianco primjerke dokumenata, zlu ne trebalo, inače svi Luburući s Durmitora), tako da ista prezimena se mogu naći s jedne i s druge strane, dok je HSS-ovska naivna većina više-manje išla u regularnu vojsku - Hrvatsko domobranstvo. Poštenje je očito bila glupa opcija. (Zapravo Maček je kriv za dosta, ali o tome drugom prilikom.)
Zapravo kada se sagleda povijest ovih nesretnih prostora, onda ne treba čuditi da se HDZ i SDP unutar sebe tako razračunavaju, ipak su obje stranke nastale iz Saveza komunista Hrvatske i ne znaju nijedan drugi način od prezentiranoga. Jedini problem je što mi tu nemamo vremena za njihove kvazititoističke igre.
Većina potomaka mislećih građana, čiji preci nisu okrvarili ruke s ustaške ili partizanske strane (nisu ni svi ustaše i partizani bili zločinci) danas ne može u ovakvoj Hrvatskoj dugoročno izdurati. Ima konačno posla u Hrvatskoj, jer je valjda otišlo 300 tisuća ljudi. Poslovi su naravno ogavno i nikako plaćeni. Spoj prevelikih poreza i davanja u kombinaciji da je dosta velikih i srednjih poduzetnika pokvareno do srži.
Zato se ide van. Dok RKC u svome bajoslovnom bogatstvu (koje je dolazi iz državne sise) bulazni da idu van oni koje ne vole Hrvatsku, van se ide jer se ovako više ne može. Jer se ne može gledati kako zemlja sustavno propada u eskapadama djece Nove klase u obliku Plenkovića i Bernardića. Ova zemlja je u ovakvom smislu jednako besmislena kao što je bila socijalistička Jugoslavija.
Mora se jednom prekinuti ovaj prokleti niz korupcije i nepotizma koje zapravo traje od 1918., ali koji je doslovce uveden 1941. kao jedini način napredovanja i koji je 1945. ponovno potvrđen i koji je trebao nestati 1990., a nije.
Ostat ćemo bez svega mlađega od 45 godina, svega što govori nekakav strani jezik i ima nekakvo konkretno i koristivo znanje. Nedostaje radne snage doslovce u svemu, ljudi bi se vratili kada bi znali da će imati dobru plaću i poštene šefove. Jer u Hrvatskoj, većina ljudi na vodećim mjestima su psihopati i sociopati koje misle da je sadizam nešto normalno.
Kriza upravljanja je ona riječ koja drma ovu zemlju od 1941. Ovdje su skoro na svim upravljačkim mjestima krivi ljudi, ljudi koji u pravom kapitalizmu ne bi dospjeli nikamo. Zato treba proklinjati i ustaše i komuniste koji su takav model napravili kao pravi. Jedina prava politika je ekonomski prosperitetna politika. To ne nudi ni HDZ, ni SDP, a još manje Živi zid.
Nama treba nulta godina. Samo to je uz ovakav HDZ, HNS, SDP i Živi zid (koji je skup psihopata svoje vrste) stvarno teško izvesti. Oni svi koji su vani to znaju jako dobro, zato i jesu tamo. Sve su tu lako sredi, ovo je mala zemlja, ali ova stoka od djece i unuka Nove klase teško da će zemlju prepustiti sposobnima i poštenima. Pa što ako u procesu i nestane države? Pa nije da su nešto svi iz HDZ-a i SDP-a emotivnu vezani uz Hrvatsku. Jedino su egzistencijalno vezani uz njen proračun. Ut sementem feceris, ita metes! (Kako siješ tako ćeš i žeti!)
Kako je ekstremna ljevica u Hrvatskoj pokazala svoje priglupo lice
Thompson. Govorimo o čovjeku koji se kune na obiteljske vrednote, a razveo se. I to crkveno. Tko imalo zna kanonsko pravo, a nešto ga sitno znam, u tadašnjem sustavu je postojala sam jedna realna opcija i Danijela Martinović je velikodušna žena. Bome, ni plaćanje poreza mu nije jača strana. Ali. Jedan veliki ali. To je Thompson.
Ajmo prestat lagati, kada je neki tulum pri vrhuncu, ima dva smjera, ili će neka budala navrnut nekakve srpske narodnjake (kod moje generacije malo teže), ili će se izvući nešt od Thompsona (Anicu Kninsku kraljicu, Pukni puško ili tu nešta) i krenut će nacionalno-alkoholni delirij. Pjevat će svi. Desni, lijevi, visoki, mršavi, debeli, niski, Hrvati, nehrvati (uključivo Srbe, da još postoje Srbi u Hrvatskoj, barem u Zagrebu ih ima), eventualno kakav vegan/ka koji glasa za Zagreb je naš će se namrgodit i reći svima da su seljaci. S obzirom na činjenicu da je tome veganu predak često neki gorštak koji se spustio 1945. u Zagreb, ima neke teške tragikomedije, jer postoji dobra šansa da su se Thompsonovi preci i veganovi negdje sreli, a možda i križali.
Thompson nije muzika za fine dvorane, nego za stadione. Kako opet nešto sitno znam i o stadionu, pojavio se na stadionskim zvučnicima za vrijeme Račana i Stipe. Račan je bio nesposoban i nevoljki, Stipe sotonski zao i oni su stvorili Thompsona. Franjo Tuđman je stavio embargo na sav takav tip muzike u široj upotrebi. Taj i takav Tuđman je bio ljevičar koji je sustavno čistio sustav od bilo kakvog tvrđeg desničarenja, a ako je koristio tvrđu desnicu, onda ju je doslovce koristio kao instrument. Tuđman nije bio ustaša, nije bio desničar. Je li bio nacionalist? Svakako. Ali kao što u svakom poštenijem engleskom/britanskom udžbeniku uvod u politologiju piše, nacionalizam nije ideologija, nego nad-ideološki stav da se pitanje države-nacije rješavaju unutar te države-nacije.
Thompson je teška artiljerija sa stadiona. Stadion je nepristojno mjesto. Nacionalističko, šovinističko, bezobrazno. Nogomet je rat drugim sredstvima. U Engleskoj svakoga vikenda ljudi pogibaju u navijačkim obračunima. Ljevičarske floskule o mirnim engleskim stadionima stoje, jer na samom stadionu nasilja nema, ali 3 metra od stadiona je ludnica. Prava, pravcata ludnica, tuče i obračuni kakvi su ovdje odavno prestali. Zanimljivo, preko granice istočnije, dalje se tako navijački živi.
U takvom okruženju Thompson je navijačka ikona. Za njegov osobni moral, zaboli svakoga jedna stvar. Pa to je nogomet vi hrpo budala. Najbolje kako je hrvatska ekstremna ljevica odjednom postala nogometno svjesna. Thompsonov opičeni fiškal Davorin Karačić, twitter ovisnik, čovjek s kojim se ja ideološki ne slažem, izvukao je na svome twitteru što su pojedini uvregjeni i iznanagjeni ljevičari radili za vrijeme utakmica prvenstva. Sprdali reprezentaciju i nogomet. Dakle, hrpa bezobraznih lažova. Kada je krenuo fight na Facebooku i Twitteru i kada su moji pojedini lijevi prijatelji počeli buniti nek zapru glupe žlabrnje jer da rade više štete nego koristi, onda su im ovi Jugosi vikali da su Bujanec ili tu nešta slično.
Po prvi put nakon ne znam koliko vremena injekcija optimizma je napala Hrvatsku. Taj doček, koji je premašio papu Ivana Pavla II., Janicu Kostelić, rukometaše, vaterpoliste i sve moguće, da se Tuđman digne iz groba, manje bi ljudi došlo, takav doček je mjesto za Thompsona. Jer ti ljudi koji su izašli slušaju Thompsona. Da, većina stanovništva Hrvatske sluša Thompsona. Sluša ga jer je bezobrazno nacionalistički, jer je simbol ratnoga prkosa i jer većina europskih nacija ima svoje verzije Thompsona. Većina Hrvatske je nacionalistička, što s obzirom na iskustvo 20. stoljeća samo budalama nije bistro. Ja sam nacionalist. Inkluzivni nacionalist, ali nacionalist.
Beljak, Klauški, kompletna N1 televizija, razne antife, propali novinari Novoga lista, Duhaček, nekakav dalmatinski anonimus iz Švedske nisu mjerilo Hrvatske. Niti ih zanima nogomet, niti ih zanima reprezentacija, a i Hrvatsku ne vole. Štoviše, mrze je. Štoviše, taj neki Duhaček, koji zanimljivo u rodnom Sarajevu se ne usudi pisati, cijelo prvenstvo kmeči kao mala curica protiv nogometa i repke.
Hrvatskoj je trebalo nekoliko dana iluzija, nekoliko dana optimizma. Naravno da se ništa pretjerano neće promijeniti. Nije ni 1998. Ali ljudima oduzimati pravo na slavlje i bezgraničnu sreću je sumanuto.
Od ovog anti-Thompson kmečanja, najveću korist će imati Thompson. Stvorili su ga Račan i Mesić. Sad će opet mu porasti popularnost. Jedini je problem što je ova jugoslovenska ekipa dodatno zakopala hrvatsku ljevicu u teška govna u kojima se ovako nalazi. Svaki put Željka Markić otvori svoju zlobna usta, gorespomenuti Jugosi je opravdaju svojim ponašanjem ovaj tjedan. Od ekstremne desnice u Hrvatskoj, ekstremna ljevica je sedam puta gora. A ekstremna desnica je iracionalna, destruktivna i naporna. A jugoljevica je sve to, samo sedam puta gora.
Pero Panonski, 881. put
06.07.2004. je nastao ovaj blog. Star je 14 godina. Nažalost, Hrvatska je gora nego tada. Ivo Sanader, kakav god da je, lijepo je lagao, dobro iskorištavao višak novca u optjecaju i bili smo sretniji nego danas. Ja sam imao manje kila i više kose.
Nama treba ovdje nekakav Viktor Orban ili nekakva Lega Nord, dakle kajkavska autonomaška opcija, koja će cijelu državu povesti u bolje sutra. Jer ova jugo-ekipa je zlo, HDZ je klepotomanski, SDP će nestati, a Živi zid je ispostava ruske tajne službe.
Ovo je jedan od onih blogova Faza 4. Zadnja opaska
(Ne)tipičan Hrvat koji previše godina piše svoje misli.
Ovdje od 2004. :)
Faza 3. Jos naknadnija opaska
No dobro, nakon dve godine i mjesec dana almost-cooliranja, konacno sam cool :)
Faza 2. Naknadna opaska
Preko 850 postova, 150++ pojavljivanja na Naslovnici
(2005: 3X,
2006: 12X,
2007: 27X
2008: 25X
2009: 11X
2010: 8X
2011: 8X
2012: 10X
2013: 21X
2014: 8X
2015: 4X
2016: 4X
2017: 1X
2018: 4X
2020: 1X
2022: 2X
2023: 3X),
preko 15 godine egzistencije, pojedine teme iskljucivo postoje na ovome blogu i nigdje drugdje, ta zaista ovaj blog nemre postat cool. :))
Faza 1.
Opaska
Ovaj blog nikada nece postati cool ili nekaj slicno. Pise ga studentsko stvorenje, onaj od 3 milijuna Hrvata sto misli da je svu pamet sveta popil. Ako se pitate kae s ostalih milijun Hrvata, oni su, naime u penziji.
