Koliko god bila sretna i sigurna u sebe ovakva kakva jesam, upravo sada, svejedno, jedan telefonski razgovor s prijateljicom izbacio me iz filma..
Zašto se na osobe poput mene gleda kao na one koji kasne u životnim fazama?
Imam 22 i pol godine.. apsolventica sam.. nisam zaposlena.. nemam dečka
Ovaj opis, koliko god normalan zvučao, u veeelikom broju ljudi pobudi želju za kritikom mog načina života. Naravno, prvenstveno moji roditelji, no njih izbacimo iz priče jer ni jedan scenarij za njih nije idealan.
U svijetu koji funkcionira najbolje kad si u paru, ja sam single. I što je najgore, uživam u pozitivnim, a svjesna sam negativnih stvari svega toga. I ne žalim se. Dakako, ponekad i pozavidim curama koje ne moraju razmišljati kog će uzeti ko pratnju na neku svadbu ili kog će nazvati ako im se baš večeras prohtije u kino. I ne tvrdim da sam toliko emancipirana da mi ne treba muško, ali plivam u tim vodama najbolje što znam i ne mogu reći da žalim.
Apsolventica sam.. što bi značilo- besposličarim, visim na kavama i živim na grbači staraca.. da, čitavo ljeto radila sam neki veseli poslić i nisam dala niti jedan ispit na faxu, dok je mojim kolegama ostalo po 4-5 do kraja. Istina, pukne me realnost i svi novci koje ću morati dati ako ne uspijem apsolventsku godinu riješit što prije.. ali sama zarađujem te novce, i na meni je da odlučim kako ću ih trošiti. Ako ću radije dati te novce za fax nego li imati onaj nevjerojatni kaput koji nitko neće imati, onda je to moj i samo moj izbor. Koliko god se ti novci činili velikima, to je nekada doslovce ništa, ako se osjećam dobro i ne čupam kosu od nervoze, jer nešto mi istječe, bježi, prolazi.
Nemam stalan posao.. i ne mogu se ni vidjeti (još uvijek) na poslu sa stalnim radnim vremenom.. Znam da neki okreću oči i misle si- razmažena princeza.. Zapravo, sve sam samo ne to. Radim od svoje punoljetnosti, roditelji financijski uskoče samo kad i sami znaju da neću moći sama. Preko godine uvijek radim, ali tražim poslove koje mogu obavljati kada mi vremenski najbolje odgovara. Ne mogu se još zamisliti na poslu gdje moram dogovarati s nadređenima godišnji odmor. Dapače, volim iznenada odlučiti otputovati negdje i vratiti se kad meni odgovara
.
I koliko god bi me najlakše bilo opisati kao nezrelu, nedefiniranu i neodgovornu, vjerujem da sam sve samo ne to. Odgovornija sam od mnogih ljudi s kojima sam do sada radila i surađivala. Dovoljno sam zrela da znam kada se netko ponaša nezrelo. A ako me nedefiniranom čini to što nemam potrebu za dugogodišnjom vezom i stalnim poslom, što je onda s onima koji imaju dugogodišnju vezu i stalan posao u kojima su nesretni?I zašto sam se do prije ovakvih tema osjećala bolje nego ikad u svojoj koži? Možda zato što sam bila svjesna da sam sretna onakva kakva jesam, ne gledajući na ono što nemam nego gledajući na ono što imam.
Mnogi će osuditi i način na koji sam provela ljeto. Posao koji sam radila nazvati će zezancijom i trošenjem vremena koje sam mogla korisno iskoristiti. No takve stvari možda će me i najmanje pogoditi od svega, jer dokaze o tome što sam postigla i napravila osjećam i osjećati ću još dugo u sebi i oko sebe. Možda nema nigdje na papiru napisan moj konkretni učinak u ova 4 mjeseca, no ja i oni koji su bili oko mene svjesni su ga i znaju ga cijeniti. A ja znam da sam puna konkretnih doživljaja i iskustava koja nikako ne bih mogla steći da sam još jedno ljeto provela klasično besposličarski.
Ne kritiziram ja nikoga. Upravo u tome je poanta. Svatko odabire način na koji će živjeti i stjecati životna iskustva. Možda se moj način čini jednostavnijim, ali onaj tko tako misli, neka proba pa onda sudi.
Amaly