pametni zub https://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

utorak, 17.02.2015.

BEZ UZEMLJENJA

Image and video hosting by TinyPic

Poštovana,
Pišem ovo pismo u ime i na molbu mojega kamarada Sabinta Kolčaka koji je, nema tome ni pola sata, na jednome od domjenaka išao priupitati neku Starmilu Bezber (koju pak jedva da je poznavao, ali ipak ju je upitao):
„Hoćete li se udati za mene?“
Pitao je Kolčak, ali džaba, potencijalna mladenka momentalno je uzašla u nebo. Vrlo naglo, kao povučena Božjim užetom. Sad je vidiš, sad je ne vidiš. Bolje da sam uzašao sam, pomislio je Kolčak, nego da ovako ostanem bez skoro već obećanog braka i prateće sreće! I što je najgore, već mu se drugi put tako nešto dogodilo. Prvo Ifka, a sada i Starmila. Obje u nebo u trenu prošnje. Slučajnost? Možda, ali Kolčak je sumnjao. Svetost samoga čina kao da ih je približila bogovskim nebesima u toj mjeri da drugog izlaza jednostavno nije bilo. U nebo! U nebo!
Naravno, nije da sve potencijalne mladenke svih potencijalnih prosaca baš svaki put uzađu. Da je tako, nitko se ne bi udavao-ženio. Možda je stvar u meni, pomisli Kolčak, možda bi mi bolje bilo da svoje snove o bračnoj sreći zapečatim jednom za svagda.
Znao je za brojne (jer sve su brojniji) i raznoliko inicirane slučajeve uzašašća. Katičin Merkulin uzašao je prilikom pranja prozora; dvanaesti je kat, nebosklon zauzima veći dio vidokruga pa možda nije ni čudo. Ali mali Minoj – onaj što se prezimus potukao na boćalištu – uzašao je kroz krov automobila; velika, totalna šteta, a i sam Minoj tko zna kako je prošao, možda ga još previjaju gore na nebu.
U djetinjstvu Kolčak nije poznavao nikoga tko je uzašao. Zapravo, jedva da je i čuo za tako nešto; vjerovao je da se radi o bizarnoj bajci ili pak dojmilici za zločestu djecu. Generalna impresija tadašnjeg kolektiviteta bila je da su ljudi u zadnjih stotinjak godina nekako uspjeli postati besmrtni ovdje na Zemlji, dok je život nakon života, onaj na nebu, jednostavno izumro. Ali onda, baš negdje nakon posljednjeg klimatskog samita i definitivnog ukinuća UN-a, sve je krenulo je kao po špagi. Sve su češće stizale vijesti o onima koji su 'digli nos', a s nosom i sve ostalo. O onima koji sada džedže gore na nebu i rade Bog zna što.
Neki od njih dižu se naglo, kao nesuđena mi nevjesta Starmila, a neki tek malo zalebde pa im put u nebo traje danima; Kolčak je svojega učitelja povijesti – koji je počeo levitirati baš kad mu se spremao dati peticu iz zalaganja – pratio dalekozorom, gledao ga kako šiba nebeskim svodom skoro tjedan dana, sve dok ga jato pahuljastih cirusa nije uvuklo u vrtlog pa povelo do gore. Skroz do gore.
Otkud takvo, statistički rasprobabilno povećanje broja uzašlih? Teorije su razne, kao i dežurni krivci: globalno zatopljenje, sekundarna radijacija, GMO i, paradoksalno, opći pad, praktički potonuće moralnih i civilizacijskih normi. Paradoksalno stoga što bi valjda visoke moralne norme trebale ljude približiti vječnom životu na nebu. Ali ne, kažu pobornici teorije moralnog pada: nezaustavljivi pad navedenih vrijednosti i normi uvjerio je Boga kako nam nema spasa, te nas je – i opet paradoksalno – baš zato odlučio spasiti i prizivati nekim, samo njemu jasnim redoslijedom k sebi na nebo.
Kolčak je pak razvio posve oprečnu teoriju, ali ne bih vas sada time gnjavio, tim više što sam se upravo nečega sjetio. Nečega što me Kolčak zamolio prije nego što… Ovako… mislim, ja ga ni ne poznajem dobro, ali kad se netko nađe u takvoj situaciji... jednostavno nisam mogao odbiti njegovu molbu.
Mislio je, kad me zamolio da zapišem i prenesem njegovu priču, pretpostavio je, dakle, da će makar jedna od vas (jer, vrijeme da se prizna: ovo je cirkularno pismo!) biti sklona pozitivno odgovoriti na ono nesklono i nebosklono, prizemno i totalno neuzemljeno pitanje:
„Hoćete li se udati za mene?“

17.02.2015. u 18:18 • 27 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>