utorak, 22.04.2008.

Soliti more

Život je težak, sastoji se od beskrajnog niza problema i većina nas nastoji izbjeći suočavanje s njima, nadajući se da će problemi nestati. Upravo rješavanje problema daje životu smisao, čineći nas duhovno zrelijima i boljim ljudskim bićima. Motiv htijenja da postanemo bolji radi sebe i drugih jest ljubav.

Prva mudrost u susretu sa svijetom jest prihvatiti životnu stvarnost uz postavku da je život težak. Treba prihvatiti istinu o svijetu, a istina jest ono što jest. To znači da je ovaj konkretni svijet istina o svijetu i da smo vi i ja sami po sebi istina. Sebe treba prihvatiti kao konkretnu osobu jer, što realnije sagledavamo stvarnost svijeta i sebe u svijetu,
bolje smo opremljeni za suočavanje s njime.

Put do stvarnosti nije lagan. Samo određeni broj sretnika nastavlja do trenutka smrti istraživati tajnu stvarnosti, stalno proširujući, dotjerujući, iznova utvrđujući vlastito razumijevanje svijeta i istine o njemu. Neki, naprotiv, imaju o svijetu i sebi istinu svoga djetinjstva, svoga sela ili plemena i nose je cijeloga života kao zadanost. Oni tu istinu nose kao apsolutnu, ništa se ne može promijeniti: "...kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen."

Bolje se udaljiti od takvih ljudi jer su oni pobjegli od života i život je pobjegao od njih. To su ideolozi kojima je sve jasno, ali na način kako su živjeli u to vrijeme "raja zemaljskog", kamo se stalno vraćaju; ništa drugo im ne vrijedi. Oni su toliko puta osjetili da je stvarnost drukčija, ali se bore da je promijene prema slici kakvu su imali.

Naravno, oni "sole more", a more je slano i uzaludno je soliti ga. Zašto je to tako? Usput mi se nameće asocijacija da je dugo razdoblje u povijesti katoličanstva imalo negativan stav prema svijetu kao lažnom, kao lažnoj i nepotpunoj istini i prezir prema svijetu, maniheizam, nije urodio dobrim plodovima. Svijet kao takav, kao djelo Božje, treba prihvatiti kao dar iz Božje ruke. Konkretnom svijetu se treba radovati kao sveti Franjo. Sve mu je bilo drago i u svemu je osjećao Božju blizinu. Njemu je i vuk bio brat.

Ne možemo reći da pozitivno vrednujemo svijet i da smo realno u njegovoj blizini ako ga ne prihvaćamo u njegovoj cjelini. Dakle, prihvatiti stvarnost svijeta i života znači zapravo biti pravi vjernik. No, kad govorimo da je ovaj svijet realan, da je Božji dar, ne kažemo da je to savršen i dovršen svijet. Ovo je jedini mogući realni svijet. A prava je istina da sve teče i da se sve mijenja, sve prolazi.

Put ka autentičnom životu ne znači ostati u načinu razmišljanja prošloga vremena. Problem "soljenja mora" je kad pokušavamo preinačiti svijet kako bismo ga prilagodili vlastitom gledanju i tu je greška. Bog stvara ovaj svijet. I prva rečenica "Vjerovanja" je da vjerujemo u Boga Oca Svemogućega, stvoritelja ne samo neba i zemlje nego i nevidljivoga svijeta. Dakle, pozitivnost kršćanstva jest pozitivan odnos prema konkretnom svijetu kao daru življenja i kao smislu življenja.

Drugo, moramo prihvatiti svijet koji nije statičan. Bog stvara svijet neprestano. Svijet se neprestano događa i lijepa je usporedba prof. Bajsića na koji način ovaj svijet, da tako kažem, ovisi o Bogu. Mi sada vidimo, iako je noć, jer smo
pomoću sklopki upalili svjetla. Njihovim isključivanjem, nastala bi tama. Bog drži ovaj svijet na način kao što električna struja ide do žarulja. Kad bi se sklopka isključila znači kao da Bog ne bi stajao iza ovoga svijeta. Svijet ovako egzistira zahvaljujući Bogu, jer u sebi nema strukturu da bi sam od sebe mogao egzistirati. Neki nas vraćaju u srednji vijek, ali mi moramo težiti izlasku na pučinu. No, oni ne žele pučinu jer je pučina sloboda i odgovornost.

(autor teksta: dr. don Ivan Grubišić, svećenik i sociolog)