moderato_cantabile

Pismo neznancu...IV.dio

Zar više nema nas

Sjedim jutros za stolom…šalica tople kave…s mlijekom…nesica s mlijekom…znaš da samo nju pijem (turska u iznimnim slučajevima)…gledam kroz prozor na zelenilo u blizini…brijeg…
Prilično rano sam ustala i zapravo je tišina, a ranojutarnje sunce lijeno je počelo protezati svoje zrake nakon sinoćnje kiše. Ta kiša sinoć, kao i svaka nakon tebe, odvukla me u maštanja, misli…opet si predugo vremena proveo u mojim mislima. Zašto predugo? Zato jer sam jednom rekla da, unatoč svemu lijepom što si mi donio i ostavio u životu, zapravo ne zaslužuješ toliko vremena provoditi u mojim mislima. Time nisam nikada htjela poreći vrijednost tvoje osobe, osobnosti ili bilo čega što ti predstavljaš. Baš suprotno! Ali morala sam zaštititi sebe. Samo sebe. Jer tko štiti one koji nemaju koga da ih zaštiti? Sami se moraju čuvati. Pa tako i ja.
I u tim promišljanjima, sinoć, koja su se protegnula sve do jutra, nekoliko sam puta pogledala tvoje nasmijane oči…tvoje nasmijano lice…je li moguće da nečije veselo, nasmijano lice u meni izazove želju za suzom? Ne bi li tuđa nasmijanost trebala izazivati jednaku takvu reakciju i kod mene? Ne znam. Ništa više ne znam.
I u takvim trenutcima poput jučerašnjeg, dođe mi da kažem: Dosta je bilo! Dovoljno si, nakon odlaska i odbijanja, dobio vremena u mojim mislima…u mojoj duši…u mojem srcu…predugo ispunjavao mjesto koje nitko još nije uspio ispuniti. A strah me, vrlo često, da nikada i neće.
Otišao si i ja sam se nekako pomirila s time. Zaključala sam te i gotovo. Ali…ne…nisi mogao, a da se ne vratiš. U sebi sam te molila da se ne vraćaš, da ne ulaziš u moje snove, da ostaviš mene i moj, kako tako, posložen život nakon tebe. Mislila sam da me ništa ne može povrijediti nakon onog dana. Ali…prevarila sam se.
Kiša i vjetar što je sinoć lupao, donose mi tvoje ime u gluho doba noći. Kapljica kiše ispisuje ga po prozoru, a vjetar ga izgovara. Sat na zidu otkucavao je ne znam koju minutu…znam samo da je ponoć odavno prošla, a ja sam sjedila sama, s cigaretom koja mi pruža utjehu, jedinu utjehu…
Gledam te tvoje nasmijane oči i pitam se koliko dobrote ima iza njih? Koliko dobroga ima u nekome tko svjesno (ili nesvjesno?) nanosi nekome tugu? Ili je nanosim samoj sebi iz neke svoje mazohističke potrebe za takvim nečim?
Ne možeš nekome pružati nadu da ćeš se vratiti…da ćeš biti tu…a onda opet, još jednom, samo nestati. Ne možeš to raditi, ne zaslužujem to.
Svaki me tvoj pogled obeshrabri, svaka tvoja blizina ulije neku novu (lažnu) nadu…i svaki put, nakon svakog odlaska, ja ostanem sama s bezbroj pitanja u glavi. Koliko sam samo puta sebi obećala da ću ti zauvijek zaključati vrata…ali ti nekako uvijek nađeš pravi ključ…
Možda nikada nećeš znati koliko sam noći provela budna nadajući se da je sve ovo samo kušnja na putu do raja…do savršenstva…do savršenstva koje ne postoji, ali ga mi takvim sebi projiciramo…možda nikada ne saznaš koliko sam vremena provela (potrošila) nadajući se da ćeš opet biti onaj stari, da ćeš doći i reći da me želiš, trebaš i da ćeš obrisati suzu s moga lica i vratiti onaj osmijeh koji ti se toliko sviđa…vratiti osmijeh kako samo ti znaš i vratiti toplinu i živost mojem oku koju vraća svaki moj pogled upućen tebi…svaki tvoj osmijeh poklonjen meni…
Nadam se…
Kad bi samo znao…