Neprocjenjivo
Rano jutro. Ustajem, a oči me peku…“Opet sam predugo bila za kompom“, pomislim. Nekako se iskotrljam iz kreveta, dokotrljam do kupaonice…obavim cijeli jutarnji ritual…a cijelo vrijeme u sebi mislim: „Danas je taj dan. Dan kad moji klinci odlaze. Nakon četiri godine.“
Jučer sam za kompom sjedila (i nekoliko dana prije toga) ne bih li nešto lijepo napisala…ne bih li na papir prenijela sve ono što nosim u sebi. Ali, ovaj puta riječi nikako da krenu. Jučer sam u noći uspjela nešto našvrljati…i cijelo sam vrijeme mislila: „Očekivat će više od mene…ipak, predajem im hrvatski. Očekivat će da kažem ne znam što.“
Obukla sam svoju odoricu (Spužva Bob Skockani) – smeđe hlače, crvena kravata i žuta košulja s natpisom na leđima „NAJBOLJA RASKA“. Kupili su me već kad su mi košulju donijeli. Ma, što pričam, do polugodišta prvog razreda već sam bila kupljena.
I stigla sam pred školu. Ludilo! Jednom riječju, ludilo!
I krenuli smo na prvi sat. Skraćeni satovi nisu mi se svidjeli danas. Smatrala sam da 20 minuta nikako nije dovoljno za oproštaj. Ali, kolegica me iznenadila ponudom da me zamijeni na satu kod razreda kojem inače predajem kako bih ja mogla još jedan sat biti s mojima. Mojoj sreći nije bilo kraja.
I ušli smo u učionicu…u malo smanjenom broju, ali uskoro smo se svi skupili. Njih 27. I opet ih je troje kasnilo…naravno, s razlogom.
Kada su ušli mislila sam da ću se raspuknuti…On s buketom od 32 ruže (koliko imam godina) uz ispriku da znaju da se daruje neparan broj, ali ja imam paran broj godina pa zato. 31 crvena i jedna bijela ruža. Predivno nešto. Riječima neopisivo. A Ona s poklonom....prekrasan decentni, nježan lančić od bijelog zlata s privjeskom od cirkona i u sredini ametist (ljubičasti dragi kamen) - kamen koji štiti one rođene u veljači. Na sve su mislili.
A onda je krenulo…oni su nešto napisali…
Evo tek dio njihova govora:
Profesorice i razrednice,
Zahvaljujući vama što ste nam dali podršku tokom našeg školovanja i mukotrpnog rada, isplatilo se žrtvovati da postanemo što smo odabrali sami – zanimanje fizioterapeuta. Sada smo već maturanti, nećemo izigrati vaše povjerenje, dokazali smo da znamo, hoćemo i možemo. Kao razrednica, bili ste puni razumijevanja prema nama i za naše probleme. Ovog se trenutka rastajemo s vama, ali sjećanja će ostati na ove divne godine provedene s vama.
Moram li reći da sam, dok je govor završio, potrošila tri papirnate maramice i da su mi oči bile crvene kao da luk sjeckam? Mislim da i ne moram. Ali, nisam znala da imaju još toga čime će me „dotući“ na kratkoj priredbi pripremljenoj samo za njih…za sve maturante škole.
Nakon njihova govora uslijedio je moj. Kako nisam ništa, osim par stihova, napisala, govorila sam onako kako mi je iz srca tog trenutka išlo. I koliko sam uopće od suza mogla govoriti. Iskreno, uistinu se ne sjećam kada sam se toliko isplakala kao danas. A pomiješani osjećaji – neizmjerna tuga, ali i sreća i ponos kad vidim što su ta „djeca“ postajala i postala pred mojim očima.
Maleni moji,
Ko da nemam snage da nastavim
Sada kad je vašoj školi došao kraj.
Nosim puno toga za pamtiti,
Onog što se nikad ne zaboravlja.
Sva naša druženja
Značila su mi puno,
Vrlo često bila su mi sve.
Sve što smo zajedno podijelili
Neće nitko vratiti.
I sutra kad se opet ovo zvono oglasi
Ući će mnogi, ali ne i vi.
I kako dalje sad
Kad se škola završi,
Kad se treba rastati,
Svojim putem krenuti?
Kako dalje sad
Kada zvono utihne,
Kad se vika ne čuje,
Kad se natrag ne može?
Sad znate da vam nisam lagala kad sam govorila
Da je školsko vrijeme najbolje
I da treba dati sve,
Sve od sebe najbolje,
Jer život stvarno ne miluje.
Tako malo vremena nam ostaje
Sada kad je najbolje,
Kad je najbolje
Sve prestaje…
Pogled na njihova lica rekao mi je sve…27 učenika, muških i ženskih, uplakanih lica…svi su se ustali kao jedan i plačući zapljeskali. Tada smo ostatak vremena pokušali provesti u pjesmi iako do pjesme nikome nije bilo. Ali smo uspjeli i svoju „himnu“ stvoriti. Pjesma koja se njima vrtjela sve dane…
Oko 11 sati započela je priredba u njihovu čast. Imali su zasigurno najljepši govor…ljepši od svih ostalih (i to ne kažem jer su moji...to su sve kolege rekli kad je sve završilo ) Zahvalili su se svima koji su obilježili njihov školski život…zahvalili na njihov, vrlo emotivan način…
Ali opet je uslijedilo iznenađenje za „rasku“. To je bilo namijenjeno da svi čuju…i naravno, ja…
…i sada najljepše riječi koje nam iz duše mogu poteći, idu našoj snazi, hrabrosti i srcu našeg razreda, našoj razrednici, našoj ????????? (moje ime i prezime). Najdraža profesorice, volimo vas više od svega, ljubimo…i znajte da ćemo vas imati u srcu zauvijek. Bili ste najbolji! Hvala vam na vašoj dobroti, toplini, ljubavi i pažnji te strpljenju koje ste nam dali.
Hvala vam od svega srca! Voli vas vaš 4.c!
Naša himna 
Jednom kad noć
I sada kad si još slažem dojmove nakon norenja s njima do prije sat vremena, shvaćam da sve ima svoju cijenu…ali, ovo…ovo je neprocjenjivo!
|
online
