moderato_cantabile

Proljetno čišćenje

Napokon odmor. Proljetni praznici. Deset dana mora! Odmah sam pomislila, prije nego sam i krenula, kako ću bančit po cijele dane…i naravno, noći. Ipak, treba nadoknaditi zaostatke s ekipom. S druge strane, sve ono što mi se u zadnje vrijeme događalo trebalo je negdje ispuhati van…onako dobro i pošteno…
Međutim, sasvim suprotno očekivanjima i planovima, mojih je 10 dana prošlo u neopisivom odmoru, svakodnevnim dugim mirnim šetnjama uz more i ispijanju kavica ili uz more ili u gradu…noći su bile rezervirane za spavanje. I osjećam se i više nego dobro.
Šetnje i miris mora napunili su mi baterije za dalje, a ono što je najvažnije, mozak, dušu i srce sam očistila od svega čemu tamo nema mjesta. Do sada najkvalitetnije čišćenje, rekla bih.
Malo sam zaronila u svoju prošlost…ne tako daleku…ali i onu dalju...nakon jednog razgovora s mamom, u kojem sam, nesvojstveno meni, rekla joj: Pa, jebote, znaš da se ponekad osjećam kao da me prije dvije godine netko urekao s obzirom na sva događanja koja su mi se do sad dogodila i zaredala.
Ona me blijedo pogledala kao ono da lupetam bedastoće (što nije daleko od istine)…
A ja sam nastavljala: Znaš ti da ja na prste jedne ruke, a i oni bi mi bili previše, mogu nabrojiti pozitivne i lijepe događaje u svom životu u zadnje dvije godine?!
Naravno, ona nije htjela previše komentirati sve te moje komentare, a mene su nagnali na razmišljanja.
Zaista, kad okrenem film, toliko se ružnih stvari izdogađalo i na neki način još traju…pa sam se onda pitala: Zašto?
Ali sam shvatila da zaista nema smisla pitati se to. To je tako, tu je, bilo ili jest, događa se ili se događalo i to je to.
Međutim, shvatila sam nešto drugo. Da mogu SEBI olakšati barem neke stvari. Ne puno, ali nešto barem.
Sjedila sam s frendicom s faksa na kavi i pričam joj o svom love-lifeu pa mi kaže: Ajmeeeee, ne mogu vjerovat! Pa uvijek ista priča! Uvijek se ista stvar ponavlja.
I sad si ja mislim: Pa fakat! Ima žena pravo.
I onda sam napravila analizu i došla do zaključaka (vjerojatno ne do ajnštajnovskih zaključaka, ali za mene imaju baš takvu važnost).
Uvijek sam tu bila za sve nadohvat ruke. Uvijek sam za sve imala razumijevanja. Uvijek sam sve shvaćala. A cijelo vrijeme za mene nitko to nije imao. Nitko od njih nije shvaćao onda kad sam ja to trebala.
Jesu li oni krivi za to? Ne. Ja sam. Zašto ja? Jer sam to dozvoljavala. Jer sam to smatrala normalnim. Jer sam to smatrala pokazateljem privrženosti, osjećaja da mi je stalo, neke vrste ljubavi.
Ali, ništa ne raste ako se ne zalijeva. Ne možeš vječno biti nadohvat ruke. Pa tako ni ja.
Uzela sam „škare“ i, koliko god mi bolno bilo, odlučila prerezati sve konce koji me na bilo koji način stežu, odnose u kojima nisam na jednakom mjestu važnosti kao i te osobe meni…
Oduvijek je poznato: Manje boli oštar rez, nego sitno sjeckanje!
Ja sam sebe sjeckala na sitno…ali ne više…vrijeme je za rezove!