moderato_cantabile

Tek ponekad...

Ne želim da prestane. Ne želim da nestane. Želim da sjećanje zauvijek traje. Ali sve manje si tu. Sve rjeđe si u mojim mislima. Tek ponekad sjetim se našeg prvog susreta. Tek ponekad sjetim se prvog poljupca prije kojeg si grijao svoje hladne ruke u mojima (a ni one nisu bile puno toplije). Tek povremeno, zatvorenih očiju, zamislim tvoj osmijeh. Ali sve nestane u sekundi. Radi li to vrijeme svoj posao? Ne znam. A želim se sjećati. Ne želim zaboraviti. Ali nestaješ. Gubiš se. Ne znam koliko je prošlo otkad ne znam ništa o tebi. A ni ne znam želim li znati. Znam samo da se želim sjećati. Svega prije odlaska. Ali zašto baš to ostaje najvjernija uspomena, a sve ostale blijede? Sjetim ih se tek ponekad kad pogledam fotografije. A ne gledam ih često. Možda je sjećanje na odlazak neko upozorenje za sve ono što predstoji? Ne znam. Skvrčena na kauču, pokušavam prizvati tvoj miris...jedva mi uspijeva…i na trenutak se čini kao da si posve blizu. Ali nisi. Naši su se putevi razdvojili…zapravo, možda nikada i nisu bili spojeni, nego tek blizu, paralelno su išli…a onda je cesta zavijugala naglo i ja sam izgubila smjer…
Noćas sam kroz san čula poruku…ostatci kasnih javljanja s puta…ali poruke nije bilo…valjda samo san?
Predugo te nema. Prestajem se sjećati.
Sjećam se bezbroj pitanja u mojoj glavi: Hoću li mu prestati biti zanimljiva kad me osvoji? Nisam se predavala lako. A imala sam samo jednu želju – zagrljaj, poljubac, blizina…
Rekla sam ti: Možeš mi pričati…sve…uvijek…svaku brigu, svaku tugu možeš podijeliti sa mnom. Ovdje sam. Slušat ću.
Rekao si: Pričaj mi. Slušam.
Jesmo li premalo pričali? Jesmo li znali slušati? Ne znam. Možda se samo nismo dovoljno smijali?
A onda…sanjala sam te s drugom…u snu sam i plakala (ili je to bilo nešto nalik na plač, ali znam da me probudilo)…vidjela sam kako s drugom odlaziš od mene. A onda buđenje…osmijeh…tu si…gledala sam te kasnije dok si spavao. Upijala tvoj miris. Pokušavala ući u tvoje snove…u tvoje misli…i opet moj osmijeh jer, bio si tu…
Ali tu nisi ostao zadugo. Ostalo je sjećanje koje je toliko rijetko. Ostalo je sjećanje na miris…miris koji blijedi…ne želim da prestane…ali sjetim se…tek ponekad…