I mučno i tužno...
Kuda poći?
Zar cilj je sve što imamo?
Nije li put ka cilju
Ono što život čini životom?
Zar voljeti?
Koga?
Ne isplati se kad ne traje…
I nemaš na kraju kome ruku da daš.
Pogledaj u prošlost
Što vidiš od nje?
Tek blijeda sjenka čovjeka kakav si nekoć bio.
Sve je ostalo uzaludno –
I muke i radost…toliko briga
A sve uzalud.
Strasti?
Ionako prije ili kasnije pred razumom one nestaju
I kad pogledaš svud oko sebe
Život je tek velika ironija i šala.
Ali, ipak,
Voljela bih stići kuda sam krenula
Voljela bih voljeti tako da mi netko ruku pruži…trajno
Voljela bih ne gledati u prošlost nego u sadašnjost
Zbog bolje budućnosti
Voljela bih više manje uzaludnih briga
Voljela bih strasti s razumom…
E, tu, ipak, život ostaje tek velika ironija i šala!
|