moderato_cantabile

Nova godina u Škotskoj

Čitam po blogovima i skužim, zapravo, da svi pišu o otme kako i gdje su proveli Novu. I ja sam namjeravala odmah po završetku sjesti, srediti dojmove, čak, možda i pokoju fotku ubaciti...ali prije nego sam i dojmove sredila i bilo što napisala, opet je nešto čudno zakucalo na vrata što me bacilo u stanje nepisanja. Zapravo, teško sam mogla sređivati toliko pozitivne dojmove u toliko konfuznoj situaciji u kojoj sam se našla.
Iako, konfuzija još traje, tuga koja je prati, tisuće pitanja u glavi, sad sam ipak odlučila napisati nešto o svojoj Novoj. Iako, tekst vjerojatno neće ni približno izgledati onako kako sam ga zamislila.
Dakle, nakon razgledavanja i razmišljanja od raznih destinacija - skijanje, Francuska, Rim i slično, onako kao iz vedra neba došla je ideja na Škotsku. U čudu sam gledala i razmišljala, ali sam shvatila zapravo da je ideja super. Ono što mije bilo važno je da mi je financijski to bilo prihvatljivo, iako se uz NJEGA nikad nisam o tome morala brinuti. Ali to me uvijek mučilo. Nikad nisam bila u takvoj vezi, u takvom odnosu. I sve mi je to bilo nešto nepoznato i novo.
No, ajde...krenuli smo mi za Škotsku. Pet dana. Let iz Budimpešte. Već je sve bilo riješeno - avion, rent-a-car, hotel. Sve po špagici. Sve kako treba. I krenula sam u dobrom raspoloženju. Zapravo, i više nego dobrom. Osoba koja mi se sviđa, do koje mi je stalo, uz koju sam se dobro osjećala...Dakle, sve je zapravo trebalo biti savršeno. I meni je i bilo. A što se u drugoj glavi odvijalo, nisam ni slutila. (ali doći ćemo i do toga).
Odsjeli smo u Glasgowu, a Novu dočekali u Edinburghu. Po škotskom krajoliku napravili cca 1200km. A vozi se suprotnom stranom. Nisam ni slutila kako je to zapravo teško dok nisam par kilometara i sama isprobala. Kad ti desna ruka automatski krene da želiš promijeniti brzinu, a na desnoj su strani vrata. Dakle, šaltaš lijevom. A držati pravac, e to je isto avantura.
I imali smo dožvljaja...čak nas je policija ganjala jer nas je navodno netko prijavio da sumnja da smo pod utjecajem alkohola jer "previše krivudamo po cesti". Ne znam može li itko zamisliti moj strah u trenutku kad te u takvoj stranoj zemlji ganja policija, mušku polovicu (kao krim filmovima) izvuče iz auta, a njega nema narednih 20 min, a ti ne znaš što se zbiva. Uglavnom,bolji digestiv nikad nisam probala. Međutm, sve se dobro završilo, a mi smo nastavili svoj put prema Loch Nessu. I ne, nisam vidjela Nessie.
Ono što nam je oboje bilo vrlo neobično, a to je blagi izraz, je način oblačenja mladih djevojaka za večernji izlazak. Naime, temperature su bile debelo ispod nule, a "curice" vani šetaju u ljetnim sandalicama, bez čarapa, hot pants ili minjaci, tanka majica i to je to. Naravno zubi im cvokoću, ali meni nije jasno kako se u pingvine ne pretvore. I zapitam se: Što su sve spremne otrpjeti za good look?
Naravno, ja sam ipak bila nešto pametnija pa sam bila zabundana. Zapravo, smo rijetko gdje mogli vidjeti zabundanog čovjeka.
Onda, shopping centri - nema hajcanja kao u našima. Sjedneš li gdje na kavu, nakon 15ak min postane ti hladno. Dakle, oni zaista štede. I bez da im bilo tko zatvori plin.
Prehrana - najbolja u kineskim buffet restoranima. Za malu lovu jedeš koliko želiš. A klopa je izvrsna. I uvijek je gužva. Znaju ljudi što je dobro.
Uglavnom, prolazili su dani i došla je Stara i mi smo se uputili u Edinburgh. Prvo što smo vidjeli jednu ogromnu gomilu ljudi koja stoji u redu (koji i ne znam koliko je bio velik) i "nešto" čekaju. I malo vidiš, čitaš, informiraš se i skužiš da ljudi čekaju "karte za doček na ovorenom"! Nevjerojatno! A ono još nevjerojatnije je da ta karta košta 42 funte!!! Jesus!! Nas dvoje smo odustali od takve egzibicije i šetali, jeli i pili u pubu i Novu dočekali na mostu (kao i velika većina drugih) s prekrasnim pogledom na vatromet. Bilo je čarobno! Veseli Škoti, pripiti, u dobrom štimungu, ali nitko raspoložen za agresiju ili bilo što negativno. Nas dvoje na tom mostu...izmjena novogodišnjih dugih poljubaca i njegova čestitka: Neka ti bude najsretnija do sada!
Nažalost, iako je sretno započela prvih dana, nikako neće biti najsretnija jer se moja priča već dvije godine ponavlja.
U svakom slučaju, dobila sam čarobnu Novu godinu, predivna tri mjeseca i...predivna sjećanja...koja trenutno bole, ali svaku bol treba odbolovati, a u tome nam je vrijeme najbolji prijatelj jer nikad ne dozvoljava da se vraćamo unatrag ili da stojimo na mjestu, nego uvijek s njime idemo i mi nezaustavljivo naprijed!