moderato_cantabile

Something new...

Uplovila sam u novi stan!!! Napokon!!! Mislim, nije stan nov...al za mene najnoviji...najljepši...sve naj, naj, naj...zašto? Jer je to MOJA gajbica. Jer ne plaćam nikome najamninu...osim narednih sto godina kredit banci. Ali, za SVOJ stan. Još gledam ove zidove oko sebe i ne mogu vjerovati ...a razlozi su višestruki. Kao prvo, nikada nisam mislila da ću živjeti u ovom dijelu Hrvatske gdje živim. Ovdje sam se nekako uvijek osjećala „u tranzitu“, a ne nikako kao na „konačnoj“ stanici. (A pitam se, što je zapravo u životu konačno? Vječno? ) A sad ovdje živim. Malo je neobično...a opet nije tako ni loše. Do toliko željenog grada (Zagreb) dođem s nekoliko strana i to za nekih pola sata, maksimalno 45 minuta. A imam svoj mir. Svoja četiri zida.
Toliko je detalja koje bih htjela promijeniti...i hoću..polako...lijepo je samo i na papiru slagati što sve trebaš...pa polako...polagano...detalj po detalj, stvoriti toplinu doma.
Međutim, nekako se, s tim stanom, istovremeno „razvijao“ i drugi dio mog života. Emotivni. E, tu je čisti uragan trenutno. Al samo u mojoj glavi. Jer u mom životu je jedna tako pozitivna bonaca. A donio ju je ON. „Ulovio“ me u trenutku kad sam najmanje sve ovo očekivala, htjela, trebala...fino sam si u glavi i srcu složila SVOJ mir. Al zaista onaj pravi mir. Kad ti nitko ne treba. Nego si sam sebi dovoljan. Kad dolaziš doma, a nema onih trenutaka da poželiš nekoga nazvati niti poželiš da postoji netko u tvom životu. E, takav sam si red napravila. Unatoč „Vjetru“ i njegovoj oluji koju je donio, svoje sam ladice fino odijelila po prinicpu: ovo DA, ovo NE.
Al, eto NJEGA onda. Ne naglo. Ne vjetrovito. Nego tim nekim mirom unese još veći mir, a sad, i nemir u moj život. Da, znam...totalno kontradiktorno. A zašto? Jer me zapravo strah priznati samoj sebi da ovakvo nešto još nikad nisam imala. Da se nikad nisam osjećala kako me netko drži, doslovno, kao kap vode na dlanu u svakom smislu riječi. A ja na to nisam navikla. Navikla sam da uvijek postoji „nešto“. Neki „problem“. Nešto. Bilo što. Samo da ne mogu reći da je savršeno. I to već u samom početku. A sada, koliko god kopam, tražim to „nešto“, ne mogu naći baš ništa.
A zašto tražim to „nešto“? Zbog ranijih iskustava. Jer sam naučena da ovako ne može biti. Jer nisam naučena, niti navikla, biti i stajati na nečijem dlanu poput kapljice vode, a da iznad sebe ne vidim kako se dlan zatvara ili da ne osjetim kako se ruka izvrće, a ja ću uskoro iskliznuti s dlana. Eto, zato!