moderato_cantabile

Poučavam, dodirujem budućnost

"Poučavanje -morate ga voljeti!" (Jensen)
"Nikad nikome nemojte oduzeti nadu - to je možda sve što imaju." (Jensen)
"Svaki učenik ima pravo uspjeti." (Jensen)
"Mislite o tragu koji ostavljate u životima drugih."

Nastavnici čine svijet drugačijim...
Mi smo kamenčići koji usmjeruju tok vode, koji onda mijenja tok potoka, koji zatim mijenja obale rijeke, pa onda mijenja krajolik, zatim puni jezera, pa osigurava vodu tisućama, zatim isparava u oblake, mijenja vrijeme i konačno utječe na sudbinu čovječanstva. (Jensen)


Svi su ovih dana navalili na profesorsku struku. Istina onu sveučilišnu. Onu „nižu“ ionako stalno gaze. „Imaju najduže godišnje. Rade tri sata na dan. Stalno štrajakaju. A za sve su to još i plaćeni.“ Na to sam već ionako oguglala tako da se na provokacije toga tipa više apsolutno ne obazirem. Jer, svatko uvijek misli kako je u susjedovom vrtu trava zelenija. Pa, nek misli i dalje. Ja znam jedno - u školu ne ide raditi nitko tko se misli obogatiti.
Najžalosnije od svega su ti vječni napadi – roditelji, djeca...a o onima s vrha da i ne govorim, a kad još unutar škole i rukovodstvo ne štima, neorganizirano je, e, onda stvarno...
O toliko već ispričanim temama kao što je nasilje nad nastavnicima, nasilje među djecom u školi i slično, ne da mi se ni pisati jer ne bih završila i na 500 stranica, a ne znam bih li što novo rekla. Možda neću ni ovime, ali ću barem pričati o nečem lijepome u cijelom tom poslu koji volim i obožavam, koji radim dušom i srcem...
Dakle, nakon svega ružnoga, ostaje ono nešto zbog čega sam i ušla u školu. DJECA. Ajde, ova moja i nisu djeca...srednja škola. A moj razred – maturanti. Sve ovo vrijeme s njima, sve ove tri godine (i sada četvrtu u tijeku) pitala sam se mogu li nastavnik (razrednik) i djeca postati prijatelji? Tj. neka vrsta prijatelja.
Prve dvije godine pili su mi krv na slamku. A i ja sam bila svježa. Nova u svemu. S njima sam rasla i ja. S njima sam učila i ja. Kako su oni učili od mene i ja sam učila od njih. I još učim. Niti jedan dan nije isti. Niti jedan dan ne znam što me čeka. Ono što je uvijek isto to je onih 45 minuta ispredavanog gradiva. Ali, sve ono oko toga i izvan toga je novo iskustvo, novi doživljaj koji ne bih mijenjala (barem ne sada) niti za jedan posao na svijetu.
Kako je samo bilo teško stalno dolaziti u zbornicu i slušati: „Oni tvoji ništa ne uče. Oni tvoji opet su... Oni tvoji opet su...“ I, ajde, ja stalno na satu razrednika uvijek iste priče. Sama sam sebi bila već dosadna i naporna. Al morala sam. Opet, sjetila bih se sebe u toj dobi (a nisam bila cvjetić ) i lagala bih kad bih rekla da ih ne razumijem. Kako ne bih razumjela njihovu potrebu za markiranjem??? Kako ne bih razumjela potrebu da odu na kavu i istračaju sve što je bilo vani u subotu? Je li se Petra ljubila s Markom? I je li Moniki bio onaj zgodni frajer vani? Pa nemam sto godina.
Al onda, tu je ona moja dužnost. Dužnost kažnjavanja. Prodike.
U trećem razredu su se uozbiljili. Kako? Počeli su pametnije markirati. Valjda su nešto i iz „raskinih“ priča naučili? Ali nisu počeli učiti. Nikako. Iako, treći nam je razred na kraju bio najbolji. Samo dvije negativne i 5 odlikaša. Jeeeeeej! Sudjelovali su dobrovoljno u svim školskim akcijama. Od čišćenja okoliša do akcije „Šutnja nije zlato“. I ponosna sam na njih. Kako? Jer kroz njih vidim plodove svojega rada. Cijeli treći razred, a sada već i na početku četvrtog, svi dolaze u zbornicu i govore. „Onaj tvoj razred je divan. Kako su topli. Duhoviti. Predivni su.“
I jesu. Djeca među kojom se nitko ne može osjećati loše. Nakon povratka s maturalca nevjerojatno smo se zbližili. I dok su svi ostali „poblesavili“ oni su i dalje nastavili biti svoji. Biti oni isti. Predivni.
Treba li što više reći nego da su mi na maturalcu nosili rano ujutro kavu u sobu. Znali su da ne funkcioniram prije kave. Zabavljali smo se do ranih jutarnjih sati u disku i „spasili“ su me od nepoželjnih udvarača. Dakle, pazili na mene jednako kao i ja na njih. A zadnju večer svi smo zajedno zafeštali u njihovoj sobi. Oni su zaboravili malo na moju ulogu tamo, a ja sam se na trenutak vratila 13 godina unatrag.
Sada im je nezamislivo da me ne pozovu na kavu kada me vide da sam gotova s nastavom. Naravno, naši su putevi različiti. A maturalac je gotov. Al ostala je toplina. Bliskost. Tolika da sam prije dva dana dobila i serenadu pod prozorom kada su išli na mještansku feštu. Kajkavci koji pjevaju pjesmu moga kraja...možete li zamisliti???
„Na kantunu kuća stoji, mala kuća judi moji...“
I sve više razmišljam o našem rastanku. I sve se više i sve se češće steže nešto u grlu. Osjećaj nelagode. Moja su prva generacija koju sam izgurala od početka do kraja. I još su, k tome, djeca kakvu se poželjeti može.
To što ne žele učiti, iskreno me i ne dira toliko. Sretna sam jer sam postigla onaj humani dio svoga posla. Ono što sam oduvijek željela. Što mi je uvijek bio cilj. Izgubljenu djecu, u kritičnim godinama, usmjeriti na pravi put, usaditi im općeljudske vrijednosti da se u njihovoj blizini svatko osjeća dobro.
Onda znam da sam dobro napravila svoj posao.