moderato_cantabile

Made of honor

Dobro sam se osjećala. Odlučila sam prihvatiti prijateljski poziv u kino. Već neko vrijeme to izbjegavam. Uopće, izbjegavam susret s prijateljem. Iako se ne poznajemo dugo, čak štoviše vrlo kratko, al toliko toga zna o meni i ja o njemu da jednostavno moram reći „prijatelj“ bez obzira koliko dugo će prijateljstvo trajati. Al ne bježim ja od njega. Bježim od svega onoga što on nudi. Mislim, ako zabijem glavu u pijesak kao noj, možda će sve to nestati s njegove strane. Al jučer, unatoč kiši, sredila sam se, premijerno stavila štikle nakon ne znam koliko vremena...čak 9cm...dobar osjećaj...zapravo sam se osjećala baš „uf“...a trebalo mi je to...o, kako mi je trebalo!
I ajde...odemo mi u kino i gledamo što bismo mogli gledati. Nekoliko je varijanti bilo u igri, al kad smo došli tamo, kao i u svemu, ja sam odlučila, on je prihvatio. Gledamo MADE OF HONOR ili, kako su naši to krasno preveli, KAKO OTETI NEVJESTU.
Što reći nego da Patrick Dampsey (faca iz Uvoda u anatomiju) je i ovdje mmmmljac...i ovdje je faca. Već od faksa pa dalje. Pčelica. S cvijeta na cvijet. S pravilima za dejtanje. „Nikad tri večeri zaredom s istom curom jer onda to postaje obaveza“. Dakle, dva dejta, dvije večeri zaredom su limit. Uh, koliko takvih hoda ovim svijetom. I još ima on tih pravila, a očito i problema kad niti jednom živom biću, osim psu, ne može reći „Volim te“. I još na faksu, sasvim slučajno, upozna NJU. I razvije se platonsko prijateljstvo. Koje traje narednih 10 godina. On i dalje dejta naveliko, a nakon svakog dejta dolazi k njoj „na ispovijest“. I tako 10 godina. Al jedan njezin odlazak, najduži do tada, sve je okrenuo. Shvatio je da su mu nedjelje bez nje prazne...da sve te njegove „dejterice“ ne kuže njegove šale, ne kuže ništa od onog što ima za ponuditi (kad ne nudi samo seks).
I sve je bilo super dok ona nije objavila da se UDAJE. I tu počne sve. U stilu američke limunade, al poanta filma zapravo je sasvim nešto drugo, ako zanemarimo limunadu. Zapravo film koji trebaju pogledati svi „dejteri“ poput Dempseyja.
No, ja sam očito izabrala pogrešnu osobu za pogledati taj film. Niti je „dejter“, niti je neka faca...a što osjeća, znala sam i prije. I film nas je oduševio. Noć je još bila mlada...kud sad...meni se ne ide doma, a nisam baš za neke ružione...i kud, što...predloži on „Route 66“. Tamo često ide. Ajde, da i ja vidim to mjesto. I fakat, zabavila se ludo. A on me vidio u svjetlu u kakvom me nije vidio do tada. Ne znam, valjda mu se svidjelo to. Ili je možda bio pod utjecajem filma. Poslije smo lunjali da vidimo gdje bismo mogli štogod prigrist...i ko teenejdžeri otišli u Importane po komad pizze. Prekrasna večer. Baš onako kako treba izgledati s prijateljem. Ali...
Dođem doma, on već pita jesam li stigla, a ja baš skidam „cement“ sa sebe. I kažem mu to. Sms-om. A on kaže da se uopće ne kuži da je cement. Da sam diskretna. A ja u dobrom štimungu, u šali odgovaram kako je to trik „najboljih majsotrica šminke“ da se cement ne vidi, a da se „činim prirodno lijepom“. I onda je došla poruka koja mi je noge odsjekla. Poruka zbog koje bih u nekoj drugoj situaciji glavu izgubila...ali...
„Takva (lijepa) si i bila večeras. I izvana i iznutra.“
Ostala sam bez teksta...a to je taaaaaako teško postići...stavila sam osmijeh na lice i blaženo zaspala, misleći prije toga „jesam li ipak trebala s njim gledati neki drugi film“?