moderato_cantabile

Kad ljubav zamijene šake

Nakon napornog tjedna, povratka s puta, početka posla, napokon sam dočekala petak...večer...kavu s frendicama. Trač partiju u tipičnom ženskom izdanju. Puno smijeha nakon dugih ljetnih praznika. Još nedavno, u jednom svom postu (Danas je in biti single) pisala sam o tome kako nakon svih promišljanja ne nalazim previše prednosti "single" života. Onaj trenutak kad se penjem stepenicama do svojeg malog stana iz kojeg stalno zjapi ona dobro poznata tišina, praznina.
Međutim, večeras ne mogu ne biti sretna zbog svoje singlosti. Parkiram se pred kućom, prolazim dobro poznati put do stepenica koje vode do mog podtavanskog stančića, otvaram vrata...da bih došla do stana moram proći i dio zajedničkog hodnika iz kojeg se ide u još dva stana.
I što čujem? Klinci plaču. Dvojica, inače preslatkih, plavih malaca od svojih desetak godina sličnih ko jaje jajetu. Ženski plač i vika. I muški glas. Grub. Pijan. Polako zatvaram vrata hodnika za sobom. Do stana moram napraviti još deset stepenica. Grlo mi se naglo suši. Zatvaram oči. Srce ubrzano tuče. Slušam. Ne znam što bih.
Nemoj je tući...nemoj...pusti je! – plaču oni. Shvatim da skaču oko tate. Hm, da...tata.
Pusti me, kaj ti je...ti nisi normalan kad si spiješ...kaj ti je...pusti me! – čujem nju gdje govori histeričnim i plačnim glasom.
Kravo debela, poglej se na kaj ličiš?! Kaj mi pa je bilo? – čujem njega gdje nekontrolirano se dere.
I tako se vrti priča u krug. A dragi su mi inače. Krikovi su nepodnošljivi. A čujem da on ima i izvanbračno dijete.
Polako radim put do svojega stana. Jednu po jednu stepenicu. Razmišljam. Gdje je nestala ljubav? Ili su je sada zamijenile šake? Je li ljubav kad ostaneš s čovjekom za kojeg znaš da ima dijete s drugom, a s tobom je već u braku? Ili je to ženska glupost? Je li ljubav kad njegov pivski zadah trpiš na svom vratu? Ili je to ženski strah od samoće? Ženski strah da nećeš moći sama s djecom kroz život? Što smo sve zapravo spremni tolerirati u ime ljubavi? Ili je to u ime gluposti?
I prođe mi kroz glavu jedna scena iz prošlosti – on dva metra i 110 kg, obrijane glave, u nekoj glupoj svađici, krene na mene...kao da će ono nešto...ja ga blijedo pogledam, provocirajućim pogledom, a tada ga je već sve iritiralo. Ponajviše to što sam sve znala, a nije znao da znam. Ja pokraj radijatora, nije mi svejedno. Al sve što se „usudio“ bilo je „lagano odgurivanje po ramenu“...meni sasvim dovoljno!
Otvaram vrata svojega stana...mrak...tišina...mir...jedan od rijetkih trenutaka kada sam uistinu sretna što me dočekala tišina.