moderato_cantabile

Svašta u mojoj glavi...

Što si mislio one večeri o meni? Ja nikad neću znati. Možda i ne želim saznati. Nikada. A opet...Ah, takva sam ja. Neodlučna, prestrašena, bojažljiva...a znatiželjna kao dijete. Kako pomiriti te dvije suprotnosti? Ni sama ne znam. I uvijek se, iznova, sa sobom borim. Uvijek samu sebe iznenađujem kako sam u nekim stvarima toliko hrabra, toliko odlučna, toliko čvrsta. Fascinira me kako se uvijek iz svega dignem poput Feniksa, nikada spuštene glave ni pred kime. A onda, oni trenutci, kada trebam biti najviše JA, kada trebam pokazati svoju najbolju JA, najljepšu JA (tako barem kažu oni koji me znaju da sam takva), ja se povlačim i bojim se. Zbog koga? Zbog čega? Znam da nije oduvijek tako bilo. Tko me je učinio takvom? Hoću li ikada opet biti hrabra? Osjećam da hoću. I sretna sam zbog toga. Već dugo nisam u sebi osjećala ovoliku snagu kao sada. Onu unutarnju snagu. Ali uvijek sam bila hrabra kad sam sama. Ali mislim da se i to polako mijenja. Mislim da mogu biti hrabra i sama i u gomili.
Hoćeš li ti ikada saznati tajne koje sam ti skrila? Jedine dvije koje sam ti prešutjela...zapravo jednu, ali dva puta. Čak nisam ni prešutjela, nego otvoreno u oči slagala. A zašto? Zbog glupoga straha! Nedavno sam pročitala: Vrijeme je jedino što ne možemo reciklirati! Hm, da! Jer da se može, ja bih to odmah učinila i promijenila tu jednu jedinu stvar koju sam učinila. Bila bih hrabra bez obzira na cijenu. Jer, cijena koju bih možda platila, nikako ne bi bila viša od ove, a to je da se sada stalno kukavički pitam: Što si mislio o meni?
Ti možda nikad nećeš saznati...A možda nikada ne saznaš da ti nisam rekla baš zbog svega onog što si ti meni ispričao, da me je baš zbog svega toga bilo strah...
Vrijeme ne možemo reciklirati...i ti zaista možda nikada ne saznaš...a tko zna...možda...