Moj virtualni početak...
...sanjaj me, sanjaj me noćas
Kad za me nema ni spokoja ni snova
Noćas me sanjaj, jer možda već sutra
U snove ti uđe ljubav nova...
I sad si baš morao doći? Jel da? Baš sad? U ovoj usamljenoj noći, kad je zaglušujuća tišina oko mene da je čuti možeš...nije ti to u redu...nije u redu da se samo tako uvučeš u moj komp...nije u redu da te samo tako pustim...pa znaš da nisam sama...
Nije u redu da nudiš sve ono što baš u ovom trenutku trebam...da nudiš, a ništa ne obećaješ...da tražiš, a ne navaljuješ...
Nije u redu...
Zašto si baš sad morao doći? Zašto mi ne daš da zaspem do 4 ujutro? Zašto mi sulude ideje daješ da te sad u dva u noći nazovem i dogovorim ti kavu na nekoj benzinskoj?
Al ti vjerojatno već spavaš...pojma nemaš da ja ovo pišem...
I bolje...tako ćemo barem svi biti mirni...ja ionako nisam nikad igrala se trokuta..nikad nisam mogla osjećati na dvije strane...
Al uspio si me zbuniti...svaka ti čast...nikome to još ovdje nije uspjelo...
Al zašto baš sad? Pa mi onda još kažeš:
Nadam se da će nam mutna rijeka života postati bistrija i da će se pokazati pitomije i zelenije obale, i da će naše rijeke naći pitomije rukavce....
15. travnja 2008.
|