|
|
| < | ožujak, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
online
Moj mail:
paix.blog@gmail.com
Volim:
Glazbu
Čokoladu (the movie)
Čokoladu (the book)
Mitologiju
Stinga
Kavu s mlijekom
Moj laptop
Šetati
Spavati
Kestene
Njega
MOJ STARI BLOG
VOLIM ČITATI:
Anchi
Apple
Aries
Black Pearl
Blues Svezenski
Born to be wild
Clarisss
Dagoberhr
Detalj
EmptyHeartedGirl
Gedeon
In my place
Ima jedan svijet
Kaira
kiiiik
Krijesnica
Lakeisha
LondonSKY
Magicna Noc
Marsijanka
Mini Maxine
Muha
Nadobudan
Nemam pojma
Nikad kao Bane
Nihonkichigai
Pegy
SamohranaMajka
Siobhan
Staticna
Vitae
Zena zmaj
He runs and runs and runs. And when he's exhausted himself, he returns to me, puts his head in my lap and asks me to help him find a way to die.
FIELDS OF GOLD
You'll remember me when the west wind moves
Upon the fields of barley
You'll forget the sun in his jealous sky
As we walk in fields of gold
So she took her love for to gaze awhile
Upon the fields of barley
In his arms she fell as her hair came down
Among the fields of gold
Will you stay with me, will you be my love
Among the fields of barley?
We'll forget the sun in his jealous sky
As we lie in fields of gold
See the west wind move like a lover so
Upon the fields of barley
Feel her body rise when you kiss her mouth
Among the fields of gold
I never made promises lightly
And there have been some that I've broken
But I swear in the days still left
We'll walk in fields of gold
Danas sam odlučila pisati o jednom mom problemu. Problemu s autoritetom.
Stvar je u tome da ja ne plešem onako kako drugi sviraju. Čim mi netko nešto naredi ili traži od mene da napravim ono što ne želim, odmah dobijem poriv za otporom. Ne volim kad mi ljudi govore ono što moram raditi osobito ako to sama znam ili pak ako to jednostavno ne želim.
A sad zamislite situaciju kad je osoba poput mene stjerana u kut i mora raditi što joj drugi govore radi ''mira u kući''.
I sad se ja osjećam kao neki afrički rob u Brazilu tijekom 19. stoljeća i kipim iznutra.
Jednom sam bila prestrašeno dijete utučeno pubertetom koje je šutjelo, bilo poslušno i bez samopouzdanja. Ali odrasla sam i danas sa gotovo 21 godinu ne dam nikome da me je** (oprostite na izrazu). Možda se i bojim da ću se vratiti na staro ako se ne pobunim svaki puta kad me netko hoce ''pokoriti''. Branim se ironijom, sarkazmom ili cinizmom, ne vičem (iako bi to možda bilo bolje). Ne dam se nikome, ne želim biti podložna i poslušna. Imam toliku želju za slobodom da samo želim popeti se na vrh neke planine i vikati.
Ali ne mogu. I to moje pokušavanje da sve progutam me toliko psihički i fizički iscrpljuje da na kraju dana već samo sjedim i buljim u prazno.
Ali ne pišem to ovdje samo da se izjadam nego molim Vas, blogere, za savjet. Kako se kontrolirati? Kako stisnuti zube, a da me to ne izjede iznutra?
P.S. Kupnja vreće za boksanje mi nije bas praktično. ;-.)
EDIT: Moram napomenuti da ovdje nije rijec o roditeljima/nadređenima i sl. Riječ je o ljudima koje ne poštujem previše, koji nemaju pravo davati mi naredbe i koji su većinom zadrti i u krivu. Ali ti su ljudi važni onima koje ja volim i nemam izbora.