otokpiwa

subota, 06.09.2014.

TOYO, thank you for comparing me to a mechanical baseball pitching machine



U Kobeu je 1995. godine, dakle otprilike kad je na Balkanu stao rat, bio potres koji je temeljito porušio grad. Danas, osim memorijalne baštice, nema naznaka da je bio ništa prije samo devetnaest godina. Okoliš je uredan, ljudi su razdragani. Na www.jma.go.jp svaki dan se apdejta stanje na terenu, ne samo za Kobe, već za cijeli Japan. Osim potresa, tu se valja pripaziti još i tsunamija, tajfuna, vulkanskih erupcija plus njihovih sekundarnih posljedica - požara, poplava, odrona i drugoga. Ne bi osjećala žala se radi o Okrug - Omiš potezu kojemu bi svanulo da se malo pročisti, nego su po Japanu sve same marke sagrađene: Ando, Sanaa, Ito... Japanac nemilo ziđa bez daška strepnje, zrna zebnje da svaki čas sve može otići, jezgrovito rečeno, u p.m.!

Čituckam Metabolism putem. Već je bio dobio paučinu na polici, a sad je prigoda. Evo Toyovog komentara patetičnog, ali poučnog, prevedenog sa engleskog, kojeg je ispričao na japanskom.



Scena ribarskoga sela Sanrikua koju u nekoliko sekundi poždere tsunami snažno me pogodila. Bilo je nestajanja sela i u Edo periodu, ali sada se ponovno dogodilo. Počeo sam se pitati što smo radili u toj našoj modernizaciji Japana tokom ovih 60 poslijeratnih godina... Vlak Tohoku Shinkansen još uvijek ne prometuje, Fukushima nuklearna elektrana i dalje je prijeteća kriza. Zapanjen sam fragilnim stanjem stvari unatoč svoj ekonomskoj i tehnološkoj „snazi“ na koju je Japan tako ponosan. Sada se pitam je li naše najveće dostignuće u posljednjih nekoliko dekada zapravo bila papirnata kuća?!

Kad se govori o katastrofama, u medijima se često koristi izraz „nije se moglo pretpostaviti“. Pri tome se misli da je sila bila iznad arhitektonskih zahtjeva. U tom izrazu ne mogu ne osjetiti temeljni rascjep između normi i realnosti. Projektiramo stvari na mehanički način, projektiramo cjelovite strojeve, odgovaramo prirodi u brojevima i u apstraktnim definicijama. Ne sudjelujemo u prirodnom okolišu kao u mjestu koje je pod konstantnim utjecajem različitih sila tla, mora ili zraka... Bilo da je javna ili privatna zgrada, projektiramo strogo kroz apstraktni okvir.

Dakle, čini se da nam zadaća nije preispitivati uvjete nego smisliti kako ih "pretpostavljati". Treba početi sa pitanjem u kojem smo odnosu sa prirodom. Za nas (arhitekte) je ovo neprocjenjiva prilika u kojoj možemo kritički obuhvatiti taj modernizam duboko ukorijenjen u nama.

Ljudi ili zajednica za koju se borimo u svome radu su također iz iste apstrahirane sheme! Naravno, i oni moraju biti svjesni mogućnosti nove katastrofe.

Budući da nisam domaći, na početku mi je bilo nelagodno sudjelovati u rekonstrukciji planiranja gradova i sela koja su bila oprana sa obale. Nakon posjeta i osvjedočavanja veličine devastacije, promijenio sam stav. Znao sam, trebam se uključiti u različite teme na različitim nivoima.

Četrdeset godina je otkada radim, a Metabolizam je ostao rijetka pojava. Još uvijek razmišljamo apstraktno i introvertno. Sada je odličan trenutak za oslobođenje ovakvog razmišljanja i ponovno zasnivanje žive veze sa prirodom.

- 03:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.