SUBOTNJA BALADA
Umivam srce nekim lanjskim kišama.
Ispirem ga, ko ribarske mreže…
No, tu i tamo pokoja suza zapne,
poput riblje kosti
u ždrijelu koje ju je htjelo iskusiti.
I pitaš se, jeli užitak vrijedan bola…
Jeli ljubav vrijedna suze…
Jesu li snovi vrijedni vremena…
Pitaš se.
I preispitujući svoja pitanja,
nesvjesno koračaš u susret novim plimama,
novim kišama…
Pitaš se.
Ideš.
Putuješ.
Uvijek s istim neumornim srcem!
|
