21
srijeda
studeni
2007
ZLATAR CERNIKU 2007.
16. studenog 2007. u ranojutarnjim satima krenuli smo ispred naše škole A. Kovačića u Zlataru put Cernika u blizini Nove Gradiške. Tamo smo bili pozvani kao dugogodišnji gosti na završnu priredbu 14.-og susreta malih pjesnika Slavonije i Baranje. To prijateljstvo govorenog štokavskog i kajkavskog narječja traje već godinama. Ove jeseni mali su cernički štokavci predvođeni prof. Alojzijem Agom razgalili naša zagorska srca lijepim stihovima s njihovog lanjskog Susreta ,te dirljivim slavonskim bećarcem posvećenom skorašnjem odlasku svog/našeg dragog prof. Age u zasluženu prosvjetarsku mirovinu.
S tim mislima i željom da se i mi zahvalimo tom dugogodišnjem zlatarskom prijatelju i vječnom entuzijastu u njegovoj voljenoj ,slavonskoj ravnici prevaljivali smo kilometre koje dijele KAJ i ŠTO. Kad smo stigli u Cernik, dočekala su nas srdačna lica presvučena osmijehom iskrene dobrodošlice u cerničkoj OŠ. Slijedilo je podizanje zastave i svečano otvorenje Susreta ispred škole. Zatim smo svi krenuli prema cerničkoj crkvi i Franjevačkom samostanu. U zajedničkoj molitvi i sudjelovanju u sv. misi svjedočili smo blagoslovu kruha i zahvali na svim plodovima zemlje. Uslijedilo je blagovanje kruha u prekrasnoj blagavaonici Franjevačkog samostana. Našlo se tu i sendviča, slavonskih kolača , srdačnih osmijeha i velike gostoljubivosti domaćina.
U 11 h započela je završna priredba Susreta malih pjesnika Slavonije i Baranje u prekrasnoj, novoizgrađenoj sportskoj dvorani cerničke OŠ.Nakon prvog bloka dječjih pjesničkih ostvaraja na štokavskom narječju imali smo čast predstaviti naš dragi KAJ-što smo i učinili! Naša mala, ali hrabra ekipa:Jakob Spevec, Sara Juretić, Valentina Šuka, Lana Čehulić-Mezak i Lana Pepelko uz potporu prof. Josipe Hopek (na sceni),te ravnateljice našeg Pučkog otvorenog učilišta , gđe Gordane Valjak i učiteljice Blanke Sviben (iz pritaje-u publici), prezentiran je KAJ doslovce u riječi, pjesmi i zagorskom, domaćem ruhu. Cijeli je nastup vrlo toplo i srdačno prihvaćen od publike u dvorani, pogotovo iskrena zahvala: „Dragom vučitelju Agi za vsa lieta pajdašije v zlatarskomu kraju-od srčeka mu fala hočeme reči-i naj zna :gda god dojde v Zlatar na Kajkavske riječi-naša vrata zanaviek su mu otprta, nek same dojde i pri nami si počine od dalkoga pouta!“ Izmijenili smo poklone, lijepe želje i zakazali novi pjesnički susret sljedeće jeseni u Zlataru.
Slijedili su nastupi domaćih, malih pjesnika-štokavaca isprepleteni i prožeti s čakavštinom Žminja, Muća i Primoštena. Posebno je bio zanimljiv nastup gostiju iz Usore. Tako smo iz stiha u stih lagano došetali i do kraja ove lijepe pjesničke šetnje-ruku pod ruku, šetali su KAJ, ČA i ŠTO i zvonili ljepotom različitosti istog jezika.
Uslijedila je podjela priznanja mladim pjesnicima, zahvale mentorima...
Na kraju, došao je i trenutak da vječno samozatajni prof. Aga izađe iz pritajenog kuta iza scene, ravno u njeno središte-pred publiku. Znali smo da se nešto posebno događa jer kao što je kasnije to zgodno opisala i prof. Željka Horvat- Vukelja, to nije njegov običaj –pojavi se iznenada njegova sijeda glava, protutnji s djecom, prikupi informacije o nastupu-djeca izlaze na scenu-a prof. Aga? Tu ga nećete vidjeti-on samozatajno stoji iza scene,iza nekog zastora, skriven od publike,uživa u nastupu kojeg je tako brižno prije toga pripremio sa svojim učenicima. Dobar nastup pred publikom, popraćen toplim pljeskom odobravanja-dovoljna je bila nagrada prosvjetaru koji će krajem ove godine s punih 40 godina i 4 mjeseca radnog staža otići u zasluženu mirovinu. Malu, ali pošteno zarađenu s mnogo srca, davanja, uspomena i ponosa-onog pozitivnog, jednostavnog, skromnog. Progovorio je baš tako-jednostavno, bez kićenja i preuveličavanja o godinama rada u školi, ali i onog kulturnog djelovanja u Cerniku, kojeg su rezultat i ovi 14. susreti malih pjesnika Slavonije i Baranje. Sjetio se svih s kojima je surađivao i zahvalio svima, a za jubilarni 15. susret tek je nagovijestio kako će možda samo biti vanjski suradnik- sve poslove prepušta mladima u koje vjeruje. Bilo je dirljivo slušati te riječi i gromoglasni pljesak kao odgovor na njih -ta kako i ne bi-većinu publike činili su baš njegovi učenici. To je ljepota učiteljskog zvanja!
Uz druženja, upoznavanja, pozdrave uslijedio je i zajednički svečani ručak u cerničkom Hrvatskom domu uz raspjevane slavonske tamburaše koji su iznova ispreplitali niti melodija iz svih krajeva Lijepe naše...
U kasnojesensko predvečerje tog 16. studenog s prvom naznakom sumraka, ispraćeni čvrstim stiskom ruku naših domaćina i lijepim riječima ravnatelja cerničke OŠ,prof. Mate Ordanića i njegove supruge, kako se osjeti kad netko uvježba djecu s puno srca, krenuli smo iz slavonskih ravni prema našem razigranom, brežuljkastom Zlataru. Dok smo kretali, naša je mlada ekipa prokomentirala kako je sve to tu lijepo, „ali gde im je bar jeden pošteni brieg???“
Ne zamjeri, Cerniče, našim mladcima, ne misle oni ništa loše, samo im nedostaje domaći teren...
komentiraj (0) * ispiši * #
09
petak
studeni
2007
Susret s piscem
Poznati hrvatski pisac Tito Bilopavlović posjetio je 05.11.2007.godine OŠ Ante Kovačića u Zlataru. Knjižničarka naše škole organizirala je
Susret pisca i učenika petih i šestih razreda. Zbor zlatarske škole toplo ga je dočekao pjesmama˝Dobro nam došel prijatel˝ i ˝Zlatarski kraj˝,a učenice 7. razreda,Ivana i Štefica,pozdravile su ga svojim pjesmama na kajkavskom narječju.Pisac je razgovarao sa znatiželjnim učenicima i kazivao im stihove svoje ljubavne i humoristične poezije,kojom ih je uspio nasmijati.
Susret je završio pitanjima učenika o njegovoj zbirci˝Paunaš˝,odabiru tema,likova i način stvaranja.
Sara Parlaj,6.b i Josipa Deriš,6.b
komentiraj (0) * ispiši * #