Originalni crteži i autori stripova

Veliki Blek "Il grande Blek" ili " Blek Macigno" produkt je autorskog trojca Giovanni Sinchetto, Dario Guzzon i Pietro Sartoris koji su objavljivali pod umjetničkim imenom ESSEGESSE.

Oni su autori još dva junaka, koji kod nas nisu uživali takvu popularnost kao Blek.
Autori su meni osobno vrlo dragog Komandanta Marka koji mi je kao strip neuporedivo uspjeliji od Bleka, te Kapetana Mikija koji mi je uvijek pomalo djelovao kao parodija isto tako puno dražeg mi Kita Telera.

Pogotovo kada je u pitanju Komandant Mark primjetna je velika sličnost u crtežu sporednih likova sa likovima iz Velikog Bleka.

Veliki Blek, rođen kao Yannick Leroc u Francuskoj, stjecajem okolnosti dolazi u SAD (ovo se saznaje u jednoj kasnijoj epizodi kada Blek prepričava svoje djetinjstvo i mladost).
Vođa je skupine trapera koji najveći dio vremena provode u brobama protiv crvenih mundira i kako bismo to popularno rekli domaćih izdajnika, uz pomoć dječaka Rodija i profesora Okultisa, kojem nitko ne zna ni pravo ime ni pravo zanimanje, ali koji ih svojom domišljatošću te širokim spektrom znanja koje posjeduje (od medicine, preko hipnoze i mađioničarskih trikova do japanskog) često izvlači iz nemogućih situacija.

Strip je imao i blagu komičnu notu koju ocrtava profesorova proždrljivost te Rodijeva sklonost šali (slične motive nalazimo i kod ostalih njihovih junaka, npr. Žalosna Sova i Flok, te Smuk i Salaso).
Kod nas je počeo izlaziti u ediciji Lunov Magnus Strip od broja 128.


Iako je strip oduvijek odisao naivnošću, uživao je popriličnu popularnost.
Bleka karakterizira enormna snaga, izražen osjećaj za pravdu, poštenje, a karakteristična odjeća mu je otvorena jakna bez rukava od krzna te kapa od dabrove kože koju nosi i ljeti i zimi, a nije mu ispadala ni dok je plivao ili ronio.

Blek nije imao nekog stalnog neprijatelja (kao što je Teks imao Mefista ili Zagor Helingena), a jedna od zanimljivosti je i ta što je izdavač kod nas odlučio pratiti talijansku tradiciju, pa se u istom stripu završavala radnja jedne i počinjala radnja druge epizode, prekinuta obično u najzanimljivijem trenutku, tako da je zadnji kaiš imao one čarobne riječi koje su izazivale iščekivanje "NASTAVLJA SE..."

Nakon što je orginalni trojac napustio stvaranje stripa, preuzeli su ga drugi talijanski autori, sa sve manjim uspjehom, radnja je bila sve lošija, crteži sve slabiji, sa sve manje sličnosti sa originalom.
U Jugoslaviji i Francuskoj preuzeli su ga domaći crtači, što je bilo još gore.

Ono što me kao kolekcionara najviše intrigira je podatak da je nakon napuštanja trojca jednu epizodu Velikog Bleka po narudžbi nacrtao veličanstveni autor Zagora Gallieno Ferri.

Kaiševi su dimenzija cca 30x13 cm.

Radovi ovog trojca su prilično rijetko zastupljeni na tržištu. Zanimljivost kaiševa je u tome što su oblačići sa tekstom i pozadina crtani prije same akcije, koja je crtana na drugom kartonu koji je naljepljen naknadno.

Epizoda je iz doba kada je i format stripa bio jednak formatu kaiša, pa je jedan kaiš odgovarao jednoj stranici stripa (zato svaki kaiš u donjem desnom uglu ima broj epizode i broj stranice).
Tek kasnije je taj format promijenjen, pa su jednu stranicu stripa činila tri kaiša.

Link na album sa fotografijama tabli na servisu imageshack.
Veliki Blek

Epizoda "Klavirski koncert", u originalu "Piano concerto al Centimetropolitan" iz 3. mjeseca 1973. godine.


Bob Rock slučajno čuje razgovor koji najavljuje atentat u kazalištu "Centrimetropoliten". Sir Oliver svojim osebujnim stilom nabavlja karte, a Bob i Alan se ubacuju među radnike na pozornici, kako bi otkrili atentatora. Ispostavi se da je Sir Oliver nabavio karte baš od potencijalne žrtve atentata.
Magnus i Bunker u naponu snage, strip na svom vrhuncu (pogurnut uspjehom epizoda o Superhiku koje su strip spasile od gašenja i donesle mu slavu). Mnoštvo usputnih minijaturnih briljancija ovog neprevaziđenog dvojca (Bob Rock koji poštaru daje kamen za koji ga Sir Oliver uvjeri da je to novac koji su koristili ljudi iz neandertala, polijcajac koji hapsi debelog šefa zbog krađe kupusa pa ga Broj 1 podsjeća na detalje iz njegove prošlosti koristeći legendarnu malu crnu knjižicu...).

Crtež na kojem se vide Broj 1, Alan, Bob i Šef, te atentatori.

Paolo Piffarerio je svoju nezahvalnu ulogu nasljednika Roberta Raviole (Magnusa) odradio solidno, i nakon početnog uhodavanja nisu njegovi crteži bili tako loši.

Ipak, jedan i jedini, nezaboravni i neponovljivi Magnus je ostao nedohvatljiv, i njegovi crteži zauzimaju počasno mjesto u srcima svakog ljubitelja Alan Forda i družine.
Iako je u Italiji puno cjenjeniji kao crtač erotskih stripova, kod nas je bio i ostao najviše cijenjen baš po Alan Fordu. Tragove tog njegovog dara i sklonosti ka erotici mogu se primjetiti i u crtežima svih bitnijih ženskih likova u Alan Fordu (Margot, Brenda, Linda, Violet...).

Magnusov crtež iz 4. mjeseca 1971., epizoda "U strahu su velike oči", u originalu "La paura fa spavento".

Alan Ford i Bob Rock putuju u Škotsku, u dvorac starog prijatelja Broja 1, u kojem se navodno pojavljuju duhovi.
Meni vrlo draga epizoda, uz nekoliko nezaboravnih usputnih događanja (Bob Rock u parku na toboganu, Broj 1 koji snima upute za zadatak na gramfonsku ploču, putovanje Alana i Boba u kavezu ...) kojoj je sigurno veliki doprinos dao i Nenad Brixy svojim prijevodom.

Posebno bih se zahvalio svom dobrom prijatelju, velikom ljubitelju stripova i vrsnom kolekcionaru Aleksandru Đorđevskom koji mi je omogućio nabavku ovog crteža.

Ponovno izlaze originalni stripovi Alan Forda, izdanje Klasik.
Svakako najpopularniji i najdraži strip na ovim proostorima, kombinacija fantastičnog crteža Roberta Raviole (Magnus), izvrsnog scenarija Luciana Secchija (Max Bunker) i neponovljivog prijevoda Nenada Brixya učinila su taj strip jednim od mjesta opće kulture moje generacije.
Interesantno je da je strip imao uspjeha uglavnom samo u Italiji i na našim prostorima.

Mnogobrojne replike, natpisi na Grunfovim majicama i mudrosti koje izriču likovi kroz svoje avanture, te galerija besmrtnih negativaca, koji kulminaciju doživljavaju uvođenjem alkoholne opasnosti Superhika koji krade siromašnima da bi davao bogatima, su se ustalili u svakodnevom izričaju.


Na žalost, Magnus i Bunker su suradnji prekinuli nakon samo 75 epizoda.
Nezahvalne uloge da nastavi Magnusov rad prihvatio se Paolo Piffarerio, izvanredan crtač koji je pokušao koliko je to god moguće slijediti originalni crtež. Prilično dobro je uspio u tome, iako naravno njegovi radovi ipak nisu u rangu Magnusa.

Ako ste naišli na ovaj blog, vjerujem da ste ljubitelj stripa i da znate dovoljno o Alan Fordu, pa ne bih ovaj put ponavljao suhoparne podatke, već bih sa vama podijelio moje iskustvo sa Lucianom Secchijem.

Upoznali smo se na manifestaciji Crtani romani šou u Zagrebu. Imao sam privilegiju provesti dosta vremena s njim, i osim autograma i zajedničke fotografije, ugrabio sam vremena i za popričati. Fascinirao me svojom prijaznošću, korektnošću, strpljenjem i duhovitošću.
Nakon toga smo ostali u kontaktu, i razmjenjujemo čestitke za Božić i novu godinu i povremeno razglednice.

U stvari, preko njega sam nabavio i prvi originalni crtež iz svoje kolekcije, a to je Piffareriov crtež iz Alan Ford epizode broj 80. Nijagara.

Iako sigurno tehničkom kvalitetom rad nije u rangu ostalih djela iz moje male kolekcije, zajedno sa osobnim Bunkerovim čestitkama i fotografijama ipak zauzima počasno mjesto u mojoj kolekciji.

Gallieno Ferri, Zagor iz 1970. godine.

Priča koja je u originalu objavljivana od veljače do travnja 1970.
Započela je u Zagoru broj 68. Lo Spettro, i trajala kroz epizodu 69. I Sei Della "Blue Star" do epizode 70. Fiamme nella notte.


Kod nas je priča razdvojena po epizodama, a tabla je objavljena u epizodi Lunovog Magnus Stripa 127. "Plava Zvezda", strana 20.
U izdanju Zenitha to je bio Zagor broj 119, strana 64.

U ovoj epizodi pojavljuje se Diging Bil, česti epizodist u Zagorovim pustolovinama, bezuspješni i nespretni tragač za blagom.
On organizira otmice mornara koji su plovili na brodu koji je potonuo, jer se nada da će pomoću njih doći do blaga koje bi trebalo biti na tom brodu.

Naravno, tu su i zločinci koje je nespretni kopač angažirao i koji se okrenu protiv njega, pa zatim Indijanci koji ih napadaju na brodu koji konačno pronalaze.

Zagor spašava situaciju, ali brod nestaje u eksploziji izazvanoj zapaljivom strijelom koja pogađa bure baruta.


Fantastičan Ferrijev crtež, bogat detaljima, precizan, izraženi likovi u jednoj mirnoj sceni.

Dragulj(i) moje kolekcije Zagora, dva Ferrijeva uzastopna crteža iz 1970. godine.

Talijanska priča "La Carica Suicida", specifična po tome što je prvu epizodu "Mohikan Jack (Senza pieta) "crtao Franco Donatelli, a drugu "Servizio Segreto (I Tre Assassini)" neponovljivi Gallieno Ferri.
Isto tako, epizode objavljivane kod nas nisu slijedile priče objavljivane u Italiji (u Italiji je obično jedna priča završavala a druga počinjala u jednoj epizodi).

Prva epizoda priče, Zagor broj 57, je objavljena u ožujku, a druga, Zagor broj 58 (u izdanju Zenith to je bio zagor broj 68), u travnju 1970.


Scenarist obje epizode bio je Sergio Bonelli (Guido Nolitta).

Kao i ostale junake, teško je pratiti originalna izdanja sa izdanjima koja su išla kod nas, nekada i sa različitim izdanjima u Italiji, kod nas su ovi crteži objavljeni u epizodi Lunovog Magnus stripa 57. "Cena života", stranice 28. i 29.

Zagor se bori protiv Britanaca koji pokušavaju oformiti garnizon i povratiti izgubljene teritorije. U početku se sprijatelji s jednim od mladića koji su stigli iz Britanije, i pomaže im proći kroz divljinu.
Kasnije, kad asaznaje za njihov stvarni cilj, Zagor kreće u borbu protiv njih, a taj mladić mu spašava život kad biva otkriven i osuđen na smrt strijeljanjem.

Table prikazuju Zagora u akciji, i neodlučnog Čika koji mu ipak priskače u pomoć. Zanimljivost je što se na drugoj tabli u prvom kaišu vidi korekcija koju je autor radio nakon završetka crteža, jer je prvobitno krivo nacrtan Zagorov pištolj.
Na drugoj tabli se vidi najava iduće epizode, čega naravno nema u stripu objavljenom kod nas.

Kit Teler ili Mali rendžer, jedan od junaka koji je u početku izlazio u Zlatnoj Seriji, da bi kasnije prešao u Lunov Magnus Strip.
Ritam izdavanja kod nas nije pratio kronologiju talijanskog izdanja, neke epizode su kraćene, dok neke nisu nikada ni objavljene.

Isto tako, iako su originalne priče obično počinjale u jednoj epizodi a završavale u drugoj, u kojoj bi odmah počela sljedeća priča. Kod nas se nakladnici nisu držali tog pravila, pa je dosta teško usporediti ovdašnja izdanja sa originalnim izdanjima.

Originalni kreator je Andrea Lavezzolo, a crtač od prvog broja Francesco Gamba koji je odradio veći dio epizoda, iako su se kasnije, kao i kod ostalih junaka, mijenjali i scenaristi i crtači.

Mali rendžer je bio junak sa kojim smo se lako mogli saživjeti, jer je bio hrabar i odlučan, u isto vrijeme osjetljiv i ranjiv, i nije bio savršen. Vremenom je napredovao i gradio se kao lik, od 14-godišnjeg dječaka do kapetana teksaških rendžera.

Bio je to lik koji je odrastao i stario, da bi cijeli serijal završio u epizodi "Tvrđava u plamenu", kada se Kit ženi svojom dugogodišnjom zaručnicom i započinje rančerski života sa prijateljima iz utvrđenja koje je ukinuto.

Posljednju epizodu, u originalu "Rangers, adio" scenaristički je osmislio Sergio Bonelli, a nacrtao Kitov tvorac Francesco Gamba, simbolički na taj način zatvorivši krug na svom djelu, šaljući junaka u zasluženu mirovinu.

Iako je radeći Zagora odradio dobar posao. ipak mi se Gambin rad na Kit Teleru daleko više dopada.

Za razliku od Zagora, ovdje nije imao niti jednog legendarnog prethodnika kojeg bi morao slijediti, već je junaka kreirao po svojim zamislima od prvog broja, pa je i njegov osobni pečat znatno dojmljiviji.
Isto tako, crtež se mijenjao u fazama, kako je glavni junak odrastao. Pratimo ga od 14-godišnjaka, pa negdje do njegovih kasnih 20-ih, kada cijeli serijal završava.

Crtež je jako sličan Zagoru, vrlo bogat i detaljan, sa izvanrednim prikazima pejzaža, likovi su slični, za komične detalje zadužen je Frenki Beleven, kojemu je ta ulogu namijena već samom njegovom donkihotovskom pojavom s ogromim brkovima.

U Italiji, ali ni kod nas, Kit Teler nije uživao popularnost jednog Zagora, Teks Vilera ili Velikog Bleka.
To je prava šteta jer je riječ o izvrsnom stripu, sa vrlo detaljnom i bogatom radnjom, bez velikih pretjerivanja, sa stvarnim, životnim junacima koje su krasile vrline odanosti, poštenja, pravdoljubivosti, ali koji su usto nisu raspolagali ogromnom snagom niti čudesnim moćima i bili su daleko od savršenstva koje krasi neke druge akcijske junake. Mučile su ih sumnje i strahovi, nisu bili svemogući nisi su uspješno savladavali sve prepreke.


U početku je fantastike vrlo malo, a jedna od priča koja bi se mogla ubrojiti u takve je objavljena u LMS ediciji 1984. godine u brojevima 643. "Utvare" i 644. "Dvojnik", kada je zli izobličeni profesor plastičnim operacijama pretvarao kriminalce u dvojnike poznatih ljudi, da bi kasnije za njega izvodili pljačke.
Na kraju priče naš junak se bori protiv svog dvojnika i pobjeđuje, dok zli profesor uspjeva umaknuti, ostavljajući prostor za neko kasnije pojavljivanje.

U originalu su to epizode Herr Doctor i Il Sossia, a scenarij je napisao Giorgio Pezzin.

Ako vam se rad Francesca Gambe na Zagoru sviđao, vjerujem da ste voljeli i njegovog Kit Telera.

Table se sastoje od tri "kaiša", spojena ljepljivom trakom, dimenzija 25x34cm, tuš na kartonu.

Još jedan crtač Zagora, uz Ferrija i Donatellija jedan od najcjenjenijih i najboljih, i njegov rad iz 1980. godine.

Francesco Gamba, rođen 1926. godine, jedan je od crtača Sergio Bonelli Editore koji je radio na mnogim izdanjima ove izdavačke kuće, a našoj javnosti je poznat po radovima na Kit Telleru, Tex Willeru i naravno Zagoru.

Crtež je iz stripa objavljenog u Zlatnoj Seriji, broj 569. "Sijera Blanka". , scenarij Giorgio Pezzin (uigrani dvojac koji je radio na Kit Telleru).
Zagor i Čiko se u prvom dijelu avanture, epizodi 568. "Put u nepoznato" pridružuju karavanu doseljenika i prevode ih opasnim putem kroz planinu, sukobljavajući se sa razbojnicima koji pljačkaju karavane, te sa pripadnicima karavana koji su uništeni prilikom prelaska planine i koji su se pretvorili u kanibale koji isto tako napadaju i ljude i životinje.
Time je Gamba unio i dašak fantastike i neprirodnog u Zagorove avanture, što je čest motiv u ovoj fazi.

U epizodi 568. pojavljuje se i vjerni Čikov sudrug u neuspješnim prevarama skitnica Trempi .

Gamba je u svom radu nastojao što više slijediti tradiciju svojih velikih prethodnika, Galliena Ferrija i Francesca Donatellija, ali je ipak dao Zagoru i svoj prepoznatljiv pečat. Njegov crtež je detaljan, pogotovo u prikazu prirode, iako je u prikazu Čika malo više sklon teatralnom, kao u humorističkim dijelovima epizode, koje su dosta karikirane.

Iako ova epizoda možda i nije vrhunac Gambinog stvaralaštva, što se može pripisati i malo tanjem scenariju, (osobno su mi njegove najdraže epizode "Džimi Gitara se vraća" i "Crvena orhideja"), u svakom slučaju je tipična za njegovo stvaralaštvo.

Čitajući stripove koje je Gamba crtao imat ćete osjećaj da su vam likovi odnekud poznati, kako fizionomijama, tako i u akcijskim scenama.

Možda je to zato što je obično prva asocijacija uz njegovo ime Kit Teller, strip u kojem je Gamba ipak postigao najviše, i stekao slavu i priznanje kako kritike, tako i publike.

Počinjem s opisom moje male kolekcije, jedan od najranijih Zagora dostupnih na tržištu, tabla iz 1966. godine, crtež legendarni i nenadmašni Gallieno Ferri.










Kreatori Zagora, scenarist Sergio Bonelli (pseudonim Guido Nolitta), i crtač Gallieno Ferri , u jednoj od najranijih Zagorovih avantura.

Strip je objavljen kod nas u ediciji Lunov Magnus Strip, u broju 82, pod nazivom "Stara vetrenjača", a u originalu je to "I Mercanti di schiavi".
Zagor je počeo izlaziti u 7. mjesecu 1965. godine, a ova tabla je iz 8. mjeseca 1966. godine, iz 14. po redu objavljene epizode Zagora, pravi raritet.

Sergio Bonelli je relativno rano napustio rad na Zagoru, dok je Gallieno Ferri, nakon što je prestao crtati same epizode, nastavio crtati naslovnice.

Iako je Zagor imao mnogo različitih autora i crtača, oni su definitivno najbolja kombinacija. Osobno mi se jako sviđa i Donatellijev rad na Zagoru, čini mi se da se on najviše od svih držao izvorne ideje i izvornih likova, ali Gallieno Ferri je ipak nedostižna legenda, kreator najpopularnijeg strip junaka na ovim prostorima.

Kao klincu bila mi je to jedna od najupečatljivijih Zagorovih pustolovina u kojoj spašava crnce koje dovoze brodom i prodaju kao roblje. Sa negativcima se sukobi i u staroj vjetrenjači (otud i naziv stripa, iako bi original bio "Trgovci robljem").

U uvodnoj sceni pojavljuje se i Trampi, simpatična skitnica i povremeni Čikov suučesnik u uglavnom neuspješnim prevarama i podvalama.

Po prvi put se pojavljuje se i drvosječa Timber Bil, s kojim će se Zagor sukobljavati i kasnije (Zlatna Serija, epizode 734. "Timber Bil" i 735. "Zagorova Zamka").

Dvije kao klincu najupečatljivije scene su bile zarobljavanje Zagora i Čiko i vezanje užetom za konja koji je natjeran u trk, te zarobljeni Čiko svezan ispod mlinskog kamena koji se polagano spušta. Vjetrenjače su mi se tada činile nečim jako zlokobnim i strašnim.

Ako bi se birala epizoda u kojoj je sublimirano sve ono što je karakteriziralo ranog Zagora, ova bi ušla u najuži izbor.
Izvorni autori u prvoj fazi, dok strip još nije toliko obilovao fantastikom, već je bio odmjerena kombinacija humora i akcije.
Negativci koji su uvjereni da je Zagor mrtav, njegovo pojavljivanje i nestajanje, zastrašivanje i sujevjerje protivnika koji u strahu bježe glavom bez obzira (čest motiv kod ranih Bonellija i Ferrija).
Tu je i Zagorov poznati poklič, borba u šumi, akrobatsko skakanje s drveta na drvo i penjanje po vjetrenjači, humor, akcija, precizno bacanje sjekire (vjerujem da smo svi htjeli napraviti takvu sjekiru), pobjeda pravde, sve ono što je Zagora učinilo najomiljenijim likom na ovim prostorima.

Tabla prikazuje scenu u kojoj Zagor spašava Čika privezanog ispod mlinskog kamena u vjetrenjači. Definitivno briljantni Ferri u naponu snage, crtež je odmjeren, precizan, detaljan i bez pretjerivanja, realističan.
U prvom okviru vidi se djelomično i Čiko ispod kamena.

Tabla se sastoji od tri okvira povezana ljepljivom vrpcom.

Kažu da je razlika između dječaka i odraslih muškaraca samo u cijeni igračaka.

Kao dijete sam čitao stripove, i kasnije sam ih volio prolistati.

Već nekoliko godina bavim se intenzivnije stripom kao umjetnošću, i pokušavam povremeno nabaviti koji originalni crtež. Iako je dio stripova izgubio na značenju kakov je za mene imao kad sam bio mali, i jednostavnost i plošnost likva i radnje je odavno prešla granicu naive, neki stripovi i dalje zadržavaju kvalitetu i izdržali su test vremena koje je proteklo.

Iako su ti moji pokušaji u početku bili predmetom podsmijeha, vremenom sam ustanovio da je krug ljudi koji zanima strip i koje zanimaju autori i povijest stripa i strip junaka na ovim prostorima znatno širi.
Pa je ovo prilika da se upoznate sa nekoliko crteža iz moje male kolekcije, da razmijenimo iskustva, a možda i pokoji crtež.

Vjerujem da znate dosta o strip junacima, i povjesti stripa, čim ste nabasali na ovaj blog, pa bih izbjegao puku faktografiju, više bih se osvrtao na ono što mi znače pojedini junaci i pojedini autori.

Najdraži autori su mi Magnus & Bunker, a imao sam privilegiju upoznati i družiti se sa Luciano Secchijem, autorom meni najdražeg strip junaka Alan Forda. Fantastični prijevod Nenada Brixya dao je prepoznatljiv i neponovljiv štih stripu, i mnoge replike su našle svoje mjesto u svakodnevnom žargonu, postale su kao znak prepoznavanja ljubitelja ovog kultnog stripa.

Talijanski autori su mi dragi, jer oni su stvarali najpopularnije junake onog doba, Zagor, Tex, Mali rendžer, Komandant Mark, Veliki Blek. U opisivanju ću uglavnom koristiti transkripciju po kojoj znamo te stripove.

Belgijanac Maurice de Beverre kreirao je Taličnog Toma, strip koji je bio totalno drugačiji od ostalih, a Rene Goscinny koji je crtao prve epizode je kasnije kreirao Asterixa, zajedno sa Albertom Uderzom. Oba ova stripa su veliki uspjeh imali kao animirani filmovi, Asterix uglavnom kao dugometražni, a Talični Tom većinom u kratkim epizodama.

Od američkih autora i junaka, uglavnom se bavim Rip Kirbyem, čiji autori Alex Raymond i John Prentice su kreirali stvarnog, ranjivog junaka koji se činio bližim realnosti od svih drugih (iako postoji jedna SF epizoda koju je nacrtao Prentice).

Dik Browne je kreirao Hogara Strašnog, a nakon njegove smrti nastavio je njegov sin Chris, s kojim sam isto tako imao prilike neposredno nakon rata razmjenivati pisma (bilo bi besmisleno reći razmjenjivati iskustva). Iznenadio me za Amerikance netipičnim solidnim poznavanjem prilika u ovom dijelu svijeta, i toplim riječima o našoj domovini. Iako to nije klasični strip junak, jer je riječ o zasebnim dnevnim epizodama koje funkcioniraju po principu gega, postoji nekoliko stripova koji su nastali kao kompletne zaokružene epizode.

Eto, iako je moja kolekcija mala, nadam se vremenom ju proširiti, možda i razmijeniti koji strip, a svakako bih volio razmijeniti iskustva sa ostalim ljubiteljima ove umjetnosti.

Jer, ma što god dušebrižnici govorili, za mene to jest umjetnost.