utorak, 27.03.2007.
Ponekad stvarno ne razumijem zašto se neke stvari događaju baš tako kako se događaju i onda se uvijek nadam da to ima neki svoj pozitivan razlog...
Čudno sam se osjećala ovih dana jer mi nikako nije moglo biti jasno kako netko tko je pun pažnje, želje, volje....nježnosti, iskrenosti odjednom bez logičnog razloga nestane iz tvog života...Danima nakon toga sam se osjećala skroz zbunjeno i nikako to nisam mogla shvatiti. Onda sam se utješila mišlju kako on i tako nije bio za mene i kako je bolje da je nestao iz mog života prije nego što sam se više vezala uz njega. Možda je to samo obrambeni mehanizam ali kad malo bolje razmislim možda je stvarno tako...I možda je bolje da je sve ostalo tako...bilo je sve savršeno, bio je sladak, nježan, zanimljiv, potpuno drugačiji od mog bivšeg dečka i sve s njim mi je bilo uzbudljivo ali nekako sam uvijek imala osjećaj da smo dosta različiti i sad kad ovako objektivno gledam bez svih onih emocija i uzbuđenja, možda to i ne bi potrajalo dugo a tko zna kako bi završilo, možda na neki ružan način koji bi mi pokvario sve ono lijepo što mi je druženje s tim dečkom donijelo...Ne znam...Pokušavam to sve nekako logički shvatiti i objasniti sama sebi...Ono što je sigurno i što je neupitno je to da mi je tih mjesec dana bilo jako lijepo, osjećala sam se poželjno, doživjela sam opet onaj osjećaj ubuđenja prvog poljupca s nekom osobom, upoznavanja, šetnjica...nekih romantičnih trenutaka...U biti stvarno ne žalim zbog nijednog trenutka jer sam se nakon dugo vremena osjećala poletno, ne mogu baš reći zaljubljeno jer to baš i nije bila ljubav u nekom pravom smislu ali možda ona trenutna zaljubljenost...osjećaj sreće, leptirići u stomaku...Baš sladak osjećaj...Ne znam što se dogodilo i to mi je sad malo blesavo jer mi je gotovo neobjašnjivo...Jedan dan je sve super, osjećala sam se baš dobro u njegovom društvu, bilo nam je baš lijepo tu večer i iz ničeg ne bih mogla naslutiti da nešto ne štima...Onda dva dana šutnje...nejavljanja i treći dan poruka kako mi se ne može dovoljno posvetiti kako bi htio i trebao i kako je bolje da onda ne bude ništa jer se boji da to neće funkcionirati...Totalno sam ostala zbunjena...Nisam htjela ništa forsirati, mislila sam da će se možda srediti ali eto...nije....Sreli smo se jednom u gradu i bio je sav zbunjen, kao da mi se pokušao opravdati kako to da je vani a meni je rekao da nema vremena za ništa...Bio mi je smiješan zbog toga...Stvarno to nisam tražila od njega...Malo sam popričala s njim i zezala se nešto ali nije bio nikakav značajan razgovor a onda mi je rekao da bi mogli jedan dan na kavu kad bude slobodan ali sve što sam od njega dobila nakon toga je bila porukica za laku noć tu večer u kojoj je pisalo nešto u stilu...mala želim ti laku noć i sanjaj nešto lijepo...Od poziva na kavu i bilo kakve poruke poslije toga ništa....Opet sam ostala malo zbunjena jer je on bio taj koji je spomenio tu kavu i rekao da će mi se javiti...Ne razumijem...Što se točno dogodilo vjerojatno neću saznati...
A možda jednostavno sudbina....Pa nije nam bilo suđeno i bolje ne trošiti vrijeme i energiju na to nego treba kreniti dalje u potragu za onim pravim
Eto...vjerojatno nikad neću shvatiti ovo što se dogodilo ali u svakom slučaju za mene je bilo pozitivno iskustvo jer sam shvatila da nisam tako zahrđala 
a on je svakako bio dobar početak novog života
- 22:32 -
petak, 16.03.2007.
Sunce...
Sunce hvala ti što si izašlo za mene....
Sunce obećajem, misli bit će pozitivne....
- 11:01 -
četvrtak, 15.03.2007.
eh taj život...
Toliko sam depresivna bila ovih dana da nisam imala volje za ništa pa tako ni za pisanje. Taman kad sam pomislila kako mi je život krenio u dobrom smjeru i bila sam stvarno sretna sve se nekako brzo okrenilo... Prica s onim malim je bila stvarno slatka...Sve je bilo super, družili smo se, izlazili, zezali se, dopisivali preko poruka...i čak mi se činilo da on to sve preozbiljno shvaća za razliku od mene kojoj je to sve bila zezancija. Onda mi je jednom prilikom rekao kako ja njega ne shvaćam ozbiljno i da se on zbog toga glupo osjeća pa sam se ja malo zamislila i shvatila da je njemu baš dosta stalo do mene i polako sam se počela opuštati i sve mi je postajao draži...Onda je on počeo raditi tj. vratio se na posao nakon godišnjeg i tada je sve nekako postalo drukčije. Bio je jako nezadovoljan jer se vratio na lošije mjesto nego što je bio prije i radio je do kasno, dolazio kući u pola 6 a budio se u 5 ujutro i tako mi se nije javio jedan dan, pa drugi dan...U međuvremenu sam imala jedan jako zanimljiv događaj....Našla sam se na istom mjestu gdje i moj bivši dragi i nemam čak ni snage prepričavati što se sve tamo dogodilo ali ukratko...napravio mi je pravu scenu, prvo me molio da budem s njim a kad sam mu po stoti put rekla da to ne želim, počeo mi se prijetiti da ako neću biti s njim, neću biti s nikim, on će razbiti svakog tko mi se približi i tako....Ovo što sam sad napisala je milijunti dio onoga što je stvarno bilo ali nemam želudac više za to pa ću preskočiti detalje. Nadala sam se da će bar s ovim malim biti sve ok pa ću se nekako oporaviti od tog šoka koji mi je moj bivši dragi priuštio ali drugi dan sam dobila porukicu od malog u kojoj je pisalo kako mu se sad događaju neke gluposti u životu i kako mi se ne može posvetiti onako kako bi trebao i kako bi on htio pa je zato bolje da me ne mrcvari jer on sada nije sposoban za nikakvu vezu...E pa stvarno sam poludila....Jednostavno nisam mogla vjerovati....Prvo što mi je palo na pamet je bilo...ono....tipično muški...zanimljiva si mi dok si mi nedostižna, a kad te osvojim onda mi više nisi zanimljiva...Bila sam pomalo ljuta ali više razočarana....Onda me zvao da odemo na kavu i otišli smo i popričali i tada sam shvatila da baš i nije tako kako se meni u prvi tren činilo jer je bio nekako tužan...stalno me molio da se ne ljutim na njega a oči su mu bile pune suza....Pitala sam ga da li ima neki problem a on mi je, na moje iznenađenje, kao iz topa rekao DA! Onda sam se malo zabrinula i rekla sam mu da shvaćam da on i ja nismo izgradili još takav odnos da mi priča o nekim svojim problemima i da to ne mora ako ne želi ali ako želi da mi može reći što ga muči. On mi je na to rekao da nije da ne želi nego ne može. Tad sam se još više zabrinula ali jednostavno znam da nemam pravo forsirati ga da mi kaže o čemu se radi. Rekla sam mu da se ne brine za mene, ja se neću ništa ljutiti i nek sad ne misli na to što je bilo s nama i da se nadam da ce riješiti svoje probleme i ako ikad bude htio o nečemu razgovarati nek mi se javi. Nisam znala što bih drugo rekla....I tako sam ja umjesto da budem ljuta na njega jer je on bio taj koji je forsirao sve i želio da to sve bude ozbiljnije nego što sam ja u početku htjela i govorio mi puno lijepih stvari i bio je toliko drag da mi se uvukao pod kožu....meni ga je još na kraju bilo žao jer sam imala osjećaj da mu je jako bed što mi to sad govori i kao da to i ne želi ali jednostavno nema baš nekog izbora. Kasnije sam mislila da je on možda krivo i mene procjenio, možda je mislio da ja očekujem od njega da se vidimo svaki dan, da se čujemo, da budemo zajedno do kasnih sati a on ustaje u 5, dolazi kući u pola 6, umoran je....i ne može se meni posvetiti u tolikoj mjeri pa je mislio kako to neće funkcionirati...Ne znam...pokušala sam shvatiti...rekla sam mu neke stvari ali nisam ga htjela previše opterećivati tim jer mi se činilo da je iovako previše opterećen. Na kraju sam se ja postavila kao da meni to uopće nije bed i nek se on ništa ne brine....a bio mi je malo bed...Ma možda i tako i tako ne bi bilo ništa od toga ali svejedno mi je to sad došlo baš u pogrešno vrijeme....Onda sam pala u tešku depresiju jer sam imala osjećaj da mi se sve ruši....U cijeloj priči se još našao i moj prijatelj koji misli kako mi je odnos s njim sad jedini na pameti i inzistirao na nekim razgovorima koji se meni nisu dali voditi....Na kraju sam bila jako bezobrazna prema njemu jer ne kužim kako ljudi mogu biti toliko bezobzirni i ne dozvoliti čovjeku da malo odmori nego nakon svega što mi se izdogađa u par dana još i on dođe sa svojim problemom i nameće mi osjećaj krivnje jer sam ja ovakva ili onakva prema njemu....E pa stvarno da poludiš!!! Tri dana sam bila u totalnoj komi a onda sam se jučer probudila tj. sunce me probudilo i odlučila sam da više neću očajavati....Odvrnila sam si glazbu, plesala, vježbala....Onda sam učila....Dogovorila se za kavu s bratićem koji je vrlo draga osoba i onda smo cijelo popodne šetali na suncu i osjećala sam se baš dobro...smijali smo se, glupirali, prepričavala sam mu moje dogodovštine ali sad već smijući se na svoj račun i dan mi je prošao odlično....Danas nema baš sunca pa mi je to malo bed ali neću se više prepustiti tom glupom osjećaju bezvoljnosti....Nisam ja takva osoba i samu sebe živciram kad sam takva....Eto...Svašta sam sad nadrobila i mislim da i nema baš puno smisla u svemu što sam napisala jer mi se ni ne da pisati detalje jer mi je već lagano muka od toga....
- 11:21 -
