Nedugo nakon Isusovog pogreba u petak poslije podne, poglavar arhanđela koji je ovom prilikom bio nazočan na Zemlji, sazvao je sabor uskrsnuća uspavanih smrtnika obdarenih slobodnom voljom, te je odmah započeo razmatranje mogućih tehnika Isusovog uskrsnuća. Ovi okupljeni sinovi lokalnog svemira, Isusova stvorena bića, ovako su učinili vodeći se vlastitim osjećajem odgovornosti, a ne prema Gabrijelovom pozivu. Prije ponoći došli su do zaključka da stvoreno biće ne može olakšati proces uskrsnuća Stvoritelja. Bili su skloni ptihvatiti Gabrijelov savjet, koji ih je poučio da s obzirom da je Isus “sam od sebe dao svoj život, te on sam također ima vlast opet ga uzeti u skladu sa svojom odlukom.” Nedugo po razilaženju ovog vijeća arhanđela, i njihovih različitih suradnika pri procesu obnove stvorenih bića, tjeskobnim se promatračima obrati Isusov Personificirani Ispravljač, koji je zapovijedao okupljenim nebeskim vojskama Zemlje, riječima:

“Nitko od vas ne može učiniti ništa kako bi pomogao svom Stvoritelju-ocu da se vrati u život. Kao smrtnik on je iskusio fizičku smrt; kao Stvoritelj svemira on još uvijek živi. Ono što sada imate priliku vidjeti je smrtni prijelaz Isusa Nazarećanina iz zemaljskog života u morontija obličje. Isusov je duhovni prijelaz bio okončan onog trenutka kad sam se odvojio od njegove ličnosti i postao vašim osobnim zapovjednikom. Vaš je Stvoritelj-otac odabrao proći cjelokupnim iskustvom svojih smrtnih bića, od rođenja na materijalnim svjetovima, prirodne smrti i morontija uskrsnuća, do statusa istinskog duhovnog postojanja. Uskoro ćete vidjete određenu fazu ovog iskustva, ali u njemu nećete moći sudjelovati. One stvari koje inače činite za stvorena bića ne možete učiniti za Stvoritelja. Sin Stvoritelj ima moć darivati se u obličju svojih stvorenih sinova; on sam po sebi ima vlast dati svoj život te ga ima vlast ponovo uzeti; i on ima ovu vlast prema izravnoj zapovijedi svog Rajskog Oca, i ja znam o čemu govorim.

Kad su čuli ove riječi Personificiranog Ispravljača, svi promatrači, od Gabrijela do najnižeg kerubina, zauzeli su stav tjeskobnog iščekivanja. Promatrali su Isusovo zemaljsko tijelo koje je ležalo u grobu; mogli su primjetiti kozmičku aktivnost svog voljenog Stvoritelja; i kako nisu bili u stanju shvatiti ove pojave, strpljivo su čekali daljnji razvoj događaja.

U petnaest do tri u nedjelju ujutro, na mjesto događaja došlo je Rajsko povjerenstvo utjelovljenja -- sedam neobznanjenih rajskih ličnosti – te su se odmah postavili oko groba. U deset do tri, iz Josipovog novog groba počele su dolaziti snažne vibracije materijalno-morontijalnih aktivnosti, a u tri sata i dvije minute u nedjelju ujutru 9. travnja 30. godine poslije Krista, iz groba je izišlo uskrsnulo morontija obličje i ličnost Isusa Nazarećanina.

Nakon što je uskrsnuli Isus izašao iz svog groba, materijalno tijelo u kojem je živio i radio na zemlji gotovo trideset šest godina, ostalo je ležati netaknuto na pogrebnoj postelji ovijeno lanenim platnom, upravo onako kako su ga u petak poslije podne postavio Josip i njegovi prijatelji. Kamen na ulazu u grob nije bio pomaknut; Pilatov pečat bio je nedirnut; stražari su još uvijek bili na straži. Hramski čuvari ni jednog trenutka nisu napustili svoje položaje, a smjena rimskih vojnika uslijedila je oko ponoći. Niti jedan od ovih promatrača ni jednog časa nije posumnjao da se predmet njihovog čuvanja podigao u novi i viši oblik postojanja i da je tijelo koje su čuvali sada bilo samo odbačeni prekrivač koji je izgubio svaku povezanost s Isusovom oslobođenom i uskrsnutom morontija ličnosti.

Čovječanstvo vrlo sporo sazrijeva u spoznaji da je u svemu što je osobno materija jedino kostur morontije, dok ni jedno ni drugo nisu ništa više od sjenovitih odražaja trajnih duhovnih stvarnosti. Kad ćemo konačno početi smatrati vrijeme pokretnim obličjem vječnosti, a prostor nestalnom sjenom stvarnosti Raja?

Ovom prilikom treba zauvijek razjasniti koncepciju Isusovog uskrsnuća sljedećim izjavama:

1. Njegovo materijalno ili fizičko tijelo nije bilo dio uskrsle ličnosti. Kad je Isus izašao iz groba, njegovo je zemaljsko tijelo ostalo netaknuto na pogrebnom ležaju. U procesu izlaska iz grobnice nisu pomaknuti kamenovi na ulazu u grob, niti su dirnuti Pilatovi pečati.

2. On nije izišao iz groba bilo kao duh ili kao Sin Stvoritelj; on se nije pojavio u obličju Suverenog Stvoritelja koje je imao prethodno svom utjelovljenju u smrtnom obličju na Zemlji.

3. On je izišao iz Josipovog groba u obličju morontija ličnosti, poput osoba koje izlaze iz odaja uskrsnuća prvog svijeta mansonije lokalnog sustava kao uskrsla uzlazna bića morontija obličja.

Isus je po izlasku iz groba prvo pozdravio Gabrijela te ga uputio da u svemiru nastavi djelovati na izvršiteljskoj poziciji pod Imanuelovim nadzorom, nakon čega je uputio poglavara Melkizedeka da prenese njegove bratske pozdrave Imanuelu. Zatim je tražio od Svevišnjih Edentije da daju potvrdu Vladarima Nadsvemira za njegov smrtni prijelaz; te je, obraćajući se morontija grupama sedam svjetova mansonije koji su ovom prilikom skupili kako bi pozdravili svoga Stvoritelja i poželjeli mu dobrodošlicu uoči ove njegove pojave u obličju bića njihovog reda, izgovorio prve riječi svog novog života poslije zemaljske smrti. Morontija Isus je rekao: “Nakon što se završio moj zemaljski život, namjeravam ovdje ostati kraće vrijeme kako bi cjelovitije upoznao život mojih uzlaznih stvorenja i kako bi nastavio obznanjivati volju mog Rajskog Oca.”

Kad je to rekao, dao je znak svom Personificiranom Ispravljaču koji je odmah odaslao sva inteligentna kozmička bića okupljena na Zemlji kako bi prisustvovala uskrsnuću na njihove dužnosti.

Isus je zatim započeo uspostavljati kontakte na morontija razini, upoznavajući se, kao stvorenje, sa zahtijevima života kojim je odlučio kratko vrijeme živjeti na Zemlji. Ovo uvođenje u morontija svijet trajalo je više od jednog sata zemaljskog vremena, i bilo je dva puta prekinuto njegovom željom da razgovara sa svojim negdašnjim zemaljskim suradnicima koji su izišli iz Jeruzalema da zavire u prazan grob ne bi li otkrili ono što su smatrali dokazom njegovog uskrsnuća.

Tako se završio Isusov smrtni prijelaz, morontija uskrsnuće Sina Čovječjeg, te se započelo Učiteljevo prijelazno iskustvo u obliku ličnosti na pola puta između materijalnog i duhovnog statusa. Isus je sva ova postignuća ostvario vlastitim unutarnjim moćima i bez ičije pomoći. U tom je periodu on živio kao morontija Isus, a na tom početku njegovog morontija života njegovo je materijalno tijelo još uvijek ležalo netaknuto u grobu. Stražari su još uvijek bili na straži, a Pilatov je pečat još uvijek bio nedirnut oko kamena na ulazu u grob.

Krišćansko se vjerovanje u Isusovo uskrsnuće temelji na činjenici “praznog groba.” Uistinu je točno da je grob bio prazan, ali ova činjenica ne predstavlja istinu uskrsnuća. Grob je uistinu bio prazan kad su prvi vjernici došli, i ova je činjenica, zajedno s činjenicom Učiteljevog nesumnjivog uskrsnuća, dovela do stvaranja netočnog vjerovanja: učenja da je Isusovo materijalno smrtno tijelo ustalo iz groba. Istina povezana s duhovnim stvarnostima i vječnim vrijednostima ne može uvijek počivati na kombinaciji očiglednih činjenica. Premda individualne činjenice mogu biti materijalno ispravne, povezivanje ovih činjenica ne mora rezultirati ispravnim duhovnim zaključkom.

Josipov je grob bio prazan, ali ne zato što je Isusovo tijelo obnovljeno i uskrslo, već zato što je nebeskim vojskama dano dopuštenje da izvrše posebno i jedinstveno uništenje, povratak “praha prahu,” bez vremenske odgode ovog procesa i bez djelovanja uobičajenih i vidljivih procesa smrtnog raspada i postupnog raspada materije.