Opservatorij
subota, 17.01.2009.
O revoluciji
"Those who make peaceful evolution impossible make violent revolution inevitable." - John F. Kennedy Naravno da je geopolitika važna. Naravno da se igraju igre oko Ukrajine, Sirije, Irana, Turske i Centralne Azije. Naravno da je bitno kako će izgledati karta Balkana za dvije, pet, deset ili dvadeset godina. Naravno da je bitno tko je na vlasti i tko donosi odluke koje utiču na milijune i milijarde ljudi. No u suštini se igra odavno ne vrti oko nekog teritorija ili ovog ili onog političara. Danas su stvari globalizirane i time jako zaoštrene. Prije su se sukobi i ubijanje odvijali na po nekoliko mjesta na planeti istovremeno, ali ovaj put se može istovremeno djelovati silom na svakom mjestu na svijetu. Kakvi su onda izgledi običnih ljudi protiv tako moćne sile? Možda je vrijeme da razmotrimo pojam revolucije. Revolucije se ne događaju u društvima koja su stabilna i statična – u zemljama gdje su ljudi čvrsto na svojim mjestima, odnosno tamo gdje su oduvijek bili i gdje nitko ne očekuje neke naročite promjene. Nasuprot tome, moderne revolucije – posebno one progresivne kada se ljudi bore za veća prava i slobode – događaju se u ekonomski naprednim društvima, uvijek kada dugi period rastućeg životnog standarda doživi krah, a građani postanu ogorčeni i stjerani u kut. Srednja klasa iznikla je na newdealovskim (odnosno socijalističkim) investicijama u obrazovanje, stanovanje, infrastukturu i zdravstvo koja su stvorila relativno dug period objektivnog ekonomskog i društvenog razvoja. Bitno je primjetiti da je tad po prvi put u povijesti stvorena srednja klasa te osjećaj društvene sigurnosti i solidarnosti. Ljudi su bili optimistični; generacije rastućeg prosperiteta očekivale su da će njihova djeca živjeti još bolje. U to doba rasla je u ljudima vjera u vlastite snage što će biti iskra revolucije na kraju perioda propadanja. I doista, zahvaljujući 20-30 godina propadanja odnosno lošeg upravljanja, nalazimo se u točki u kojoj se očekivanja konačno razbijaju o hridi stvarnosti. Ljudi uviđaju da se realni životni standard konstantno srozava od 1970-tih. Radnička klasa je izgubila radna mjesta i stenje pod predatorskom kreditnim zaduženjima, a srednji sloj su pojeli visoki troškovi života, srozavanje realnih plaća i manjak radnih mjesta. Svi su ti ljudi sad u gabuli kamo god krenuli. U međuvremenu društvo se potpuno raslojilo. Jaz između bogatih i siromašnih veći je no ikad, a radnici su ostavljeni na milost i nemilost poslodavaca. Radnička klasa i srednji sloj sve teže ostvaruju pravo na obrazovanje, vlasništvo nad nekretninama, zdravstvene usluge itd. Sadašnje plutokratsko plemstvo bi se uskoro moglo suočiti s istim opcijama s kakvim su se svojevremeno suočili njihovi engleski, francuski i ruski prethodnici. Ili će napraviti sve što je potrebno da smanje jaz između sebe i običnog naroda (izabirući evoluciju umjesto revolucije, kako je to Kennedy primjetio). Ili će nastaviti tvrdoglavo insistirati na svojim elitističkim privilegijama dok se stvari ne zategnu do točke pucanja. Osobno mislim da su totalno nesposobni za ono prvo. No obični revolt radničkog i srednjeg sloja ipak nije dovoljan. Revolucija treba lidere – a oni se uvijek nađu unutar profesionalne i intelektualne klase. Ove skupine (koje u sređenijim društvima uključuju i vojsku) obično imaju dobre veze s najvišim slojevima, a također i određenu vlast. Ali ako te veze postanu slabašne i krhke, i ako nezadovoljni intelektualci pronađu zajednički interes s nižim slojevima, revolucija postaje gotovo neizbježna. Proveli smo djetinjstvo u solidnim školama. Odlični đaci iz raznih slojeva marljivo su učili i radili s idealom da društvo postave na razinu koju smo (zajedno sa svojim roditeljima i nastavnicima) očekivali i da, s tim u skladu, ostvare prava na uspješne i društveno korisne karijere. Imali smo dobrih razloga vjerovati da nas, bez obzira na startnu poziciju, čekaju važne uloge u obrazovanju, državnoj upravi, medijima, poslovanju i drugim institucijama. Međutim, kada smo konačno napustili školovanje i počeli raditi, shvatili smo da su institucije rasprodane novostvorenoj skupini društvenih i ekonomskih propalica koji nikad nisu ni pomislili na naše ideale društvene pravde i zajedničkih društvenih dobara koje smo nasljedili od dobrih, poštenih i samozatajnih ljudi koji su nas podizali i učili. Tipovi koji danas sjede na čelnim pozicijama najčešće su toliko korumpirani i psihotični da su radne sredine kojima upravljaju jednostavno nepodnošljive. A kad se bogatstvo, prestiž i moć stiču pod cijenu principa, najbolji među nama često biraju lošije plaćene poslove i samoizolaciju. Živimo malene živote – a sve to da bismo ostali vjerni sebi i svojim idealima. Za mnoge i premnoge od nas, slomljena očekivanja postala su središte naših zrelih godina. Ali pritom nikad nismo izgubili iz vida da nas društvo u kojem smo odrasli nikada ne bi stavilo pred takav izbor. Mi smo “napušteni intelektualci” – klasa koja uvijek potakne revoluciju – uvijek kad se pojavi u povijesti. Konzervativne “elite” koje su na vlasti loše upravljaju društvom zato što u stvari misle da vlada uopće ne treba postojati – osim kao lijevak za prelijevanje narodnog poreza u džepove partijskog članstva. Takav u stvari neprijateljski stav prema upravljanju društvom nikako ne može voditi ničem drugom do katastrofalnoj upravi, jezivoj politici i na kraju takvim stravičnim društveno-ekonomskim rezultatima da su ljudi prisliljeni izići na ulice ne bili vlast prislili na polaganje računa. Odavno u povijesti nije bilo nesposobnijih, korumpiranijih i kriminalno neodgovornijih vlada nego što su današnje (diljem svijeta) – kompletno nezainteresirane za svoje građane. Upitajte samo izbjeglice, povratnike, penzionere, nezaposlene, invalide ili bilo koju drugu ugroženu društvenu skupinu. Smisao liberalne demokracije je u tome da se izbjegnu revolucije kroz izbore: ako nas političari ignoriraju da ih možemo zbaciti s vlasti na izborima. Ali tko više vjeruje izbornim procesima u kojima se manipulira biračkim spiskovima, glasove krade, glasačke listiće falsificira i evidencije uništava, a financiranje stranaka i izbornih kampanja je i dalje totalni tabu. Revolucija je potrebna kada vladajuća klasa totalno zataji na svojoj dužnosti. Većina revolucija izbije kada se svijet ubrzano mijenja – a vlast te procese negira i drži se starog, profitabilnog i poznatog statusa quo. Novo vrijeme, nove tehnologije, nove ideje i nove mogućnosti su se rađale, a revolucije su izbijale onda kad bi ignoriranje postalo nemoguće i neizdrživo. Danas naše države vode dinosaurusi koji ne mogu shvatiti da je devetnaesto stoljeće završilo. I zato svaki put kad naši takozvani lideri otvore usta da predlože neke mjere, politiku ili da nam nešto objasne, bolno je jasno da nemaju ni vizije ni pameti ni hrabrosti suočiti se s budućnošću koju svatko od nas može jasno vidjeti. Njihovo neznanje nas plaši i frustrira u isti mah. Kristalno je jasno da su ti ljudi samo štetočine: oni nas neće odvesti nikamo drugdje nego u propast. Ljutnja na nekompetentne tipove i kukavice – i spoznaja da naš opstanak ovisi o preuzimanju stvari u vlastite ruke – iskra je koja je upalila mnoge ustanke. Kao što smo već kazali, revolucije izbiju onda kada ekonomija krahira. Slomovi se gotovo uvijek događaju kad nesposobne i korumpirane strukture upropaste gospodarstvo, a narod dovedu do krajnje granice zaduženosti i bankrota. Sve je jasnije da se neuzaustavljivo krećemo prema totalnom ekonomskom slomu, još gorem od onih koji su nas ranije zadesili. Vladajuće strukture su sistematski razgradile ekonomske temelje. Dobro plaćeni poslovi odavno se ne mogu dobiti bez stravičnih kompromisa, dakle postoje samo unutar sistema koji generira psihopatsko ponašanje. Infrastuktura tamo gdje je građena, građena je na rastrošan način koristeći nepovoljne kredite i generirajući korupciju. U današnje vrijeme privreda se ne može uspješno voditi bez konzervatizma pri zaduživanju i trošenju, te bez namjere da se proračun sreže do točke u kojoj je moguće, kao što je predložio Grover Norquist, državu-zvijer odvući do kupaonice i udaviti je u kadi. Postojeće stanje je u stvari račun koji nam se ispostavlja za višedecenijsko upropaštavanje privrede i državnih financija. Time je još jedan od preduvjeta za revoluciju ispunjen. Konačni preduvjet je sljedeći: država više ne primjenjuje silu pravedno i dosljedno. A ovo se može manifestirati na razne načine. Domaće pravosuđe je upropašteno: nekima odrežu drakonske kazne, a drugima progledaju kroz prste – a sve to nema blage veze s okolnostima povrede zakona (ali ima veze sa politikom, nacionalošću, klasnim položajem i imovinskim stanjem). Policijska nesposobnost i brutalnost izaziva neterpeljivost kod građanstva. Arbitrarni policijski nadzor građana i pravno maltretiranje čak i onih koji gledaju svoja posla. Različit pristup policije različitim klasama. Upotreba tajnih službi i sredstava prisile da se utiša kritika vlasti. I da ne zaboravimo neustavnu restrikciju slobode govora i prava na okupljanje. Na inozemnom planu, naše trupe šalju se u sumnjive ratove da tamo prolijevaju krv i novce u sukobima koji nemaju veze ni s čim osim s geopolitičkom igrom u svrhu uspostave globalne diktature. Rastuća solidarnosti i neustrašivost – zajedno sa sviješću o tome da ćemo svi zajedno ionako završiti u loncu, pa je onda bolje biti mrtav lav nego mrtav jaganjac, konačni je faktor koji obične građane prekaljuje u odvažne revolucionare. A vodstvo mora biti prava avangarda i voditi primjerom: zato nema više manipulacija i laži. Istina će nas sve osloboditi i iscijeliti. |
