zarobljeno svijetlo
u bodljikavoj žici zjenica
još uvijek čuvam
zarobljeno svijetlo
pod grlom utamničene leže
tople riječi
nikome neizgovorene
čuvane
za tebe
ljubavi moja
kad dođeš dođi tiho
tiše od sjene
i umiranja ptice
u dalekim granama
da led kojim sam okovan
ne popusti pod tvojim stopalima
i pređeš na ovu stranu
sigurna
ljubavi moja
i kad zaspem sjene
mirišljavom tintom
zapisuju tvoje nepoznato ime
na margine listova
za mojim stolom
tuga zoblje mrvice koje mi
preostanu
i neka neonska ptica zaigra po zidu
razbijajući košmare
iznad mog uzglavlja
na podu u uglu
plače pjesma
još uvijek sam rijeka
bez obala
tvoja trstika zeleni se na nekom
drugom mjestu
nema me u tvom korijenju
vrbe se sasušile
a potočnice klonule
uzalud huče slapovi
na dnu je samo teško kamenje
pokoje odbačeno obećanje
jastućić za igle
sa ružičastim koncem
i crvena slova iz nekog spomenara
što izviruju ispod
savinutih ušiju
papira
negdje
malo dalje
moje izgubljeno pero
zabodeno
u napuštene nade
kraj njih moje srce