ONYXblog

...ilitiga kako je moj prijatelj IronMan rekao, palež na grobljima.

Ali, prije sesveta (se to piše s velkim ili malim slovom... ah, whatever) malo pljuvanja po informatičkoj tehnologiji. Nisam htio, majke mi, ali evo, poludio sam! Naime, hoću fino napisati ovaj post kad tamo- nemogu se ulogirati! Isprobavam, čekam, ništa. Sav ljut gasim Operu i pokrečem IE (Internet Explorer za neupućene). E sad, kako nije dovoljno što je SuXADSL (T-zombix, legendo!) na mahove tako spor da mu se brzina mjeri u BITOVIMA u sekundi još moram trpjet i sporohodni, lijeni IE! I dobro, otvorim blog.hr, ulogiram se (radi, čudo neviđeno!), upišem naslov i "...ilitiga kak" i gamad zacvika! Ma majku mu njegovu! Dobro, trenutačno radi, malo sam se sad ispuco, idemo na ono što sam otpočetka htio napisati.

Danas su, kao što svi znate sesvete (malo, vel'ko, neznam majke mi). I, opet, kao što svi znate, danas (valjda će još uvjek biti danas kad se ovo objavi, 'bem ti T-Com) smo mahom svi bili na groblju. Hodam ja tako danas po groblju (no shit!) i razmišljam kako je sve to besmisleno. OK, tradicija i sve ali, jebemu, koja faking korist od toga! Na stranu to da sam zbilja poznavao samo tri osobe na čijem sam grobu bio, druge nikad nisam vidio, ali da sam i sve znao, what's the point? Slažem se da se treba sječati onih koji više nisu među nama, ali meni stajanje pred hrpom zemlje nimalo ne pomaže pri tome. Zapravo, to na mene uopče ne djeluje. Ja se svih tih ljudi sjetim, ali ne dok gledam mjesto gdje su ih pokopali nego, onako, u svakodnevnom životu, u situacijama u kojima su oni prije bili prisutni.

I dok sam ja tako vrtio takve misli po glavi i stajao ispred groba nekog strica u 84. koljenu ugledao sam dvije babe pred grobom do toga. I pogodite o čemu se babe razgovaraju: o tome kako se treća baba obukla! E onda sam puko! Pa jebemu, svi toliko forsiraju tu tradiciju a tamo, uopče im ništa ne znači! To je, čini mi se, samo još jedna prilika da se pokaže tko ima koliko love. I da se pri tome, naravno, laže i pretjeruje! Ma u kurac!

Eto, ispričavam se svima kojima se smije na depresivnom postu. Sutra možda bude drugačije. Ajd, živili.