O samoprihvaćanju i kreiranju, 86
...vratit ću se ponovo primaveri i njenim prvim biljkama koje se otvaraju i pokazuju svoju individualnu ljepotu.
Tulipan, narcis, zumbul, lavanda, ružmarin, neven, lišće juke, mladi izdanci božura; svi su toliko različiti, toliko jedinstveni, a toliko prelijepi u svojoj unikatnosti.
Narcis ne može biti zumbul ne može biti tulipan ne može biti božur.
Jedno se ne može transformirati u drugo, nije mu dana ta mogućnost, baš kao što ni ljudima nije dano da napuste tijelo i gene koje imaju, unatoč svim njihovim pokušajima da izađu iz samih sebe, da se odreknu svoje kože, svojih misli, i postanu netko drugi, neka druga jedinstvena osoba ili neki avatar kojeg su kreirali u vlastitim mislima.
Ne shvaćaju da izmišljena slika s kojom se svom svojom snagom žele poistovjetiti sadrži dva lica: jedno prijateljsko a jedno neprijateljsko.
Slika koju stvaramo o sebi će nas zagrliti i učiniti nas čarobnjacima, kreatorima vlastite osobnosti, ali samo ukoliko smo u miru s onim s čime smo došli u postojanje u kojem se nalazimo, samo ako smo u miru s time da smo božur a ne lavanda.
Dok će nas slika koju stvaramo o sebi dočekati dvosjeklim mačem, ukoliko poričemo ono što jesmo, ukoliko nijanse i oblike koje su nam dani obavijamo zabludom i odbijanjem.
Sposobni smo za transformaciju, unutar prelijepog i jedinstvenog okvira kojeg nam daje priroda.
To je ono nešto što nas čini različitima od bilja i životinja: sposobnost kreiranja samih sebe.
Mi smo sukreatori naše osobnosti, a samo jedan trenutak iskrene i bistre pažnje koju poklonimo jednom cvijetu ili divljoj travki može nam biti primjer kako da budemo u miru s onim što nam je dano da budemo, što smo možda sami odabrali u nekoj drugoj stvarnosti koje iz ovog kuta postojanja nismo svjesni.
