Pisem Ti, 89
Ljubavi. Pisem Ti... ne samo vrhovima prstiju, vec nitima koje izviru iz tkanja moje duse, mog uma.
Tko zna, jesu li um i dusa jedno te isto, ili su zasebni ali neraskidivo povezani? Ti znas bolje nego ja. Svaka moja pretpostavka i slutnja imaju svoj odgovor u Tebi. Jedina moja, Jedini moj, Jedino moje.
Pisem ti jer sam toliko jako umorna od vlastitih osjecaja. Place mi se od umora... zelim isprati svaku emociju pljuskovima suza, sve dok mi u mislima i grudima ne ostane praznina slicna vedrom nebu koje se rascistilo nakon duge i obilne kise.
Ljubavi... znas savrseno da se ne osjecam dobro sama sa sobom. Zadnjih tjedan ili vise se nezadovoljstvo znalo ispreplitati s fizickim umorom i boli, tako da se nisam osjecala sposobnom usmjeriti prema smirivanju i jacanju male i tople svjetlosti koju sam bila stvorila u sebi. A znas da sam ju bila stvorila. Potpalila sam ju kremenom osobne volje i bistrine, na goloj ravnici mojih zivotnih okolnosti.
Da li sam imala tvoju pomoc u tome...? Ne znam... iskreno cu Ti reci da ne znam, jer nema tog vela u koji mogu zamotati svoje sumnje tako da ih sakrijem od Tebe; Ljubavi moja.
Dio mene, jedna vec spomenuta nit moje duse vjeruje da si Ti uz mene. U meni. Oko mene. I da jeza koja mi prolazi kroz ledja u trenucima dok mislim i osjecam o odredjenim stvarima ukazuje na Tvoju prisutnost... Tvoj dodir koji se naglo i iznenada manifestira na mom fizickom tijelu kako bi mi porucio da sam na pravom putu. Da je uska stazica kojom sam odabrala ici ona mirisna stazica okupana bojama i aromama pravi izbor.
Ljubavi... Ti poznajes moj um. Oduvijek. Ti si povezana s njim bez obzira da li Te moj um prepoznaje, da li Te je svjestan.
Ti poznajes moj um, moju dusu, i znas koliko sam umorna, znas koliko mi treba olaksavujuce pomirenje sa samom sobom.
Kako samo ceznem za tim da osjetim jesi li Ti prisutna, ima li Te... ali ne moram Ti ni spomenuti moju ceznju za Tobom, jer Ti vidis svaku njenu kap koja njezno i bolno odzvanja dok pada na hladno zrcalo kroz koje nisam sposobna vidjeti.
