Zelja, 90
Imam jedan zivot.
Imam ovaj zivot, sa svime sto ja jesam, sa svakom okolnosti koja me okruzuje i u kojoj se nalazim.
Imam moje misli, moje osjecaje. Moje tijelo koje je s invaliditetom i deformitetom. Imam moje reakcije na moje emocije, na sve ono sto me okruzuje, na sve osobe koje su u dodiru sa mnom.
I jedina najvaznija stvar koju zelim je da se ne osjecam neugodno i nezadovoljno sa time sto imam. Da prihvatim uz miran dah materijal od kojeg sam sazdana, i okvire unutar kojih moram biti.
Nije li to sama srz srece, to sto zelim postici? Mozda… a mozda je samo najprirodnije stanje u kojem se covjek moze naci, a koje je zaboravio, jer je naviknuo u sebi konstantno nositi oblake misleci da je to jedino prirodno stanje, da ga ono cini zrelim a osjecaj srece djetinjastim. Ne…ne…
Svjetlost je prirodna poput oblaka, i najdragocjenija je onda kad izrazava svoju toplinu u istoj paraleli s oblacima boje tinte.
Ne zelim nemoguce. Zelim ono sto vec imam upleteno u slojevima moje duse.
