roselinin zapis 95
Roselina zivi svoje dane jedan po jedan. Kao i svi drugi ljudi koji postoje.
Ali, ja, Roselina, nastojim svoje dane provoditi sa sto vise osjecaja koji su topli, koji slice njeznim zrakama Sunca koje u podnevima kasne zime zagrijavaju zrak i beton izlozen svjetloscu.
Dugo nisam uopce znala sto ja zelim. Sto mi najsnaznije nedostaje u zivotu kojeg imam. Nisam bila svjesna sto mi nedostaje, ali sam snazno osjecala nedostatak toga. Osjecala sam nesto slicno mrkom i sivom oblaku koji je kao lancima okovan iznad svoda moje psihe, ali nisam znala za cim ceznem. Za svjetlom Sunca ili Mjeseca? Za mirisom bozura ili dodirom ostre divlje trave?
...sada znam sto je predmet moje ceznje ciji nedostatak osjecam kao oblak od tinte.
Zelim se osjecati dobro sa samom sobom. Bez odbojnosti ili ravnodusnosti spram vlastitog postojanja u svakodnevici koju prozivljavam.
...zelim biti sposobna osmjehnuti se svojoj osobnosti i svom tijelu. Gotovo cijeli dosadasnji zivot -osim ranog djetinjstva- je bilo vise nego dovoljno vremena za iskustvo nesigurnosti, osjecaja osobne nekvalitete u odnosu na druge osobe, nemoci i tuge zbog skolioze kraljeznice.
Sasvim dovoljno vremena pod oblakom od tinte.
...zrak se napokon mijenja, i znam kamo trebam ici. Svakog dana pravim sitne i postojane korake prema cilju na kojem cu docekati samu sebe s osmijehom koji isijava kroz kozu.
