Oj curice, gdje si ti...
Sjecam se ovog filma iz djetinjstva, gledala sam ga kao djevojcica na VHS-u, sto svakako nije bilo primjereno za moje djetinje oci i um. Ali s druge strane... mene su vrlo rano pocele zanimati sasvim ne-djecje stvari, vrlo odrasle. Za njih sam se interesirala u istoj mjeri kojom sam voljela bajke i basne.
Paralelno s mojim mislima odrasla je i moja svijest, moj senzibilitet koji se osobito razvio prema nekim vremenima i iskustvima koja nisam direktno osjetila u svom zivotu.
Sada gotovo da mogu osjetiti Slavoniju i njena sela s pocetka 20.stoljeca; doba tako blisko a opet udaljeno stotinu godina... Doba kad su polja bila tiha, zimi ledena a ljeti uzarena, uvijek dirana vjetrom koji struji i obavija se oko stabala zasadjenih oko sela i pustara, vjetra koji dira povrsine rijeka, Drave, Vuke... Karasice.
Zamisljam kako su u to vrijeme mlade i zrelije zene bile brizno zakopcane u ustirkane bluze i haljine; odgajane da budu smjerne kceri i poslusne zene koje obavljaju kucanske poslove s ostalim zenama iz obitelji... Idu u crkvu nedjeljom, spustaju pogled pred muzevima koji prije ili poslije dodju po njih.
I pitam se, da li je koja od njih sacuvala prirodnu toplinu i otkucaj slobode u svojim njedrima...? Da li je ijedna sacuvala to svoje blago koje je mozda cesto bilo potiskivano odgojem i teskim zivotom seljaka?
Da li su neke od seoskih zena iz Slavonije naisle na muza koji im je sa svojim dolaskom donio milost i slast.
...da li se u nekim domacinstvima Nasica, Valpova, Beketinaca dogodilo da uz tradicionalni brak i svakodnevni rad stoji i slasna, topla ljubav?
...da li se ijedna zena stidljivo osmjehivala muskarcu s kojim zivi, koji ju blisko gleda ispod oboda seljackog sesira.
Da li ju je Jovo Stanisavljevic zvani Caruga iskusio prije nego je u svojim mladim godinama dosao na vjesala? Nekako sumnjam u to. Ali bez obzira na sve sto je ucinio svom vlastitom zivotu, mislim da je barem jednom izgorio u plamenu obicnog zadovoljstva sto je ziv.
Caruga, mislim da je tvoj grob u Osijeku propao, da ga je zatrlo vrijeme i nemar, da je nestao kao i slavonski zivot tog ne tako davnog ali drukcijeg vremena od ovog sadasnjeg...
Mozda se dobre stvari tog vremena mogu ponovo probuditi. Polja su i dalje ovdje. Nijedan od besmislenih i nametnutih ratova ih nije unistio. Zemlja je tu... ljeta i zime su tu... zene i muskarci Slavonije su tu.
'Oj curice sil dil daj' i dalje moze biti otpjevana, i necija se koza moze najeziti na nju ovako kako se moja najezi kad ju cujem.
