Pjesma o Roselini Narcis-krezubić i Jastuku Bijeliću
Imam jednu narcis naviku. Volim se gledati u ogledalo.
Ranije sam ogledalo izbjegavala kao vrag tamjan a vampir češnjak.
Sada tražim ogledalo, bilo koju ravnu površinu iole bistru da može odraziti ljudski lik realno, bez
popratnih efekata.
...blažena web kamera bila, čiji objektiv gleda ravno u moju cjenjenu njušku i raspoloženja koja ona odražava tako savršeno da se može usporediti sa najsavršenijim ogledalom.
Moja njuška nije uvijek ista, a prije par trenutaka mi se učinila taman usklađena sa svime što u svojoj biti jesam i s onim što želim biti. Aktualna glavobolja i raskuštrana kosa kao dodatak ne kvari doživljaj ni najmanje.
...čak sam morala sklepati i jedan stih, potaknuta frustracijom zbog gospodina koji mi se vječito gura u kadar.
'Roselina i jastuk boje bijele
svakodnevno isti kadar dijele
Ma koliko se njena njuška ljutila
jastuk sa njegovog mjesta nije izgurala
On i dalje sasvim tih na krevetu živi
i uči Roselinu kako da se smiri
Na kraju se Roselina pomiri s jastukom bijelim
i shvati da se sve u životu s nekim dijeli
Sada Roselina i jastuk bijele boje u miru u kadru stoje’
Valja? Valja!
(smajlić kreiran po uzoru na moj osmijeh, isti ja, majku mu njegovu virtualnu!)
