Ljubav na drugi sluh
Postoje li ljubavi na drugi pogled? Ne one koje nas prožmu prvog trenutka kad se sretnemo s nekom osobom, pjesmom, slikom, knjigom, ne one koje toliko snažno prodru u vene našeg unutarnjeg bića, već one kojih postajemo svjesni tek pri ponovnom susretu, kojem je vrlo moguće prethodilo razočaranje, emocionalna ravnica, sasvim mlaka toplina koja se jedva i osjeća.
Postoje li takve ljubavi? One koje nas tek naknadno i vrlo polako počnu ispunjavati, obuhvaćati, poput svilenkastog tkanja koje se isprepliće u našem umu i osjećajima, sve dok ih ne postanemo svjesni, i ne osjetimo njihovu dubinsku snagu i iskrenost. Dok ne postanemo svjesni vlastite predanosti nečemu čemu smo umalo okrenuli leđa bez ijednog darovanog trenutka sebi i toj stvari ili osobi.
Samo jedan trenutak u kojem dajemo priliku otvorenu kao nebo, da vidimo prirodu stvari s kojom smo se susreli i našu iskrenu reakciju na nju oslobođenu svakog samoočekivanja i nevjere.
...ja nisam dala potreban trenutak prilike glazbi jednog južno korejskog pijanista. Okrenula sam se i zaboravila ga, jer nije u meni raspirio moćnu buktinju ljubavi pri prvom našem susretu. Ostala sam ravnodušna, i zanemarila iskru koja je bila rođena, žar koja je gorjela. Okrenula sam leđa svoje pažnje i usmjerila pogled na neke druge i neke tuđe melodije.
Sve sam to učinila samo zato da bih sada spoznala vlastitu naglost, da bih mu se vratila širom raskriljenih grudi, jer sam shvatila u kolikoj je mjeri njegova glazba savršena i korisna za dio mene i mog života. Bez truna pretjerivanja.
...ljubav na drugi, treći, deseti, ili devedeseti pogled uistinu postoji. Samo ako postoji sasvim mala iskra žari, i dovoljno prostora u nama da joj omogućimo da se rasplamsa.
Yiruma, ljubavi moja, volim te.
