Povratak uvijek prisutnog Sunca
Izvedrilo se na prvi dan zime. Sunce je zasjalo na vedrom nebu u danu koji je najkraći, koji se vrlo brzo preoblikuje u noć koja je danas najduža.
Upravo je danas zasjalo sunce, i temperatura se zagrijala za nekoliko stupnjeva.
...nije li to lijepo i čak simbolično?
Svi zimski dani koji slijede mogu biti zgrčeni, ledeni, sivi... mokri i slični najtužnijim i najbolnijim ljudskim emocijama. Svi oni dolaze, svim tim danima je pružena mogućnost da postoje, a prirodi da se pokaže u svojoj tmurnoj koži, da pokaže svu svoju tišinu i smirenost.
Ali danas, baš danas kad je sunce najkraće prisutno na nebu, danas je sunce pokazalo svoju svjetlost kao najavu za svoje sutrašnje ponovno rođenje.
Ono nas nikad ne ostavlja. Daje nam svoju svjetlost i stvara nam dan čak i kad je svo nebo zaklonjeno oblacima...
"jer dan je dan, i sa vedrim i oblačnim nebom"
. To je moja misao rođena 2oo8.godine za vrijeme jedne šetnje u oblačnom podnevu januara. Tada se rađalo moje najmučnije razdoblje života, i nastojala sam na svaki način roditi makar jednu zraku spokoja u sebi, dokazati si da je život- život, bez obzira na njegove boje. Zapanjila me je spoznaja da je jasna dnevna svjetlost prisutna i kada oblaci ne propuštaju niti najmanji dodir sunca. Ta me misao nije spasila od mraka koji sam si sama stvarala, koji se u meni skupljao kao ljepljiva tinta, ali je ona istinita, i preživjela je mračno razdoblje moje duše sve do ovog trenutka.
Sada je spokojna u mojoj kolibi. U mojoj palači. Na mojoj livadi. Na mom beskrajnom polju i mom beskrajnom moru za kojim čeznem iako ga ne poznajem. Ta jednostavna istina je sasvim spokojna u središtu mog labirinta.
Sunce nam se približava, udaljava, dodiruje nas do same srži a onda se udalji u tolikoj mjeri da ga jedva vidimo, ali nikad, nikad nas ne ostavlja bez svoje prisutnosti.
To je prvo i jedino što trebamo primijenjivati na sebi, ne ostavljati same sebe bez svjetlosti koju imamo mogućnost stvarati i obnavljati.
