Nevinost životinje i čovjeka
I ovaj post moram početi sa riječi koju sam zadnjih dana često koristila.
Ponovo moram napisati 'volim', ali evo, dok sam napisala uvod u post samim
tim sam joj oduzela prednost...
Dakle...
volim
gledati dokumentarce o životinjskom svijetu, najradije one koji završavaju riječima 'odabrao Đelo Hadžiselimović'. Ime tog čovjeka
je po mom mišljenju sinonim za vrijeme provedeno pred televizorom na
kvalitetan način.
Nedavno je na hrt2 bio dokumentarac 'Povratak tigra' u kojem je bilo riječ
o projektu naseljavanja tigrova u jedan indijski park prirode gdje je bilo
mnoštvo tigrova prije nego su doslovno poubijani od strane krivolovaca.
Priča je pratila mladu tigricu odraslu u zatočeništvu, njeno preseljavanje
u park, čovjeka koji prati njen rast od kad je bila mladunče.
Ekipa koja brine o njoj pustila ju je tamo, jednostavno je ostavili u novom okruženju samo sa
njenim prirođenim instinktima za koje su se nadali da će se probuditi
i pomoći joj da preživi sama.
Trenutak po trenutak, dan po dan... tjedni su prolazili, kilogrami se smanjili,
ali živjela je i dalje... i to ne više jedina od svoje vrste. Doveli su u taj park i
golemog mužjaka, s kojim se upoznala i zbližila nakon puno obilaženja i
odmjeravanja. Našli su se, mada nisu bili direktno postavljeni blizu jedno
drugoga.
No... opet se nalazimo u priči koja ima dvije medalje. Sama po sebi, a i
po mom osobnom doživljaju.
Naime, u samoj blizini dotičnog parka se nalazi jedno selo čiji su stanovnici
odbili preseliti se iako im je ponuđen novac za preseljenje na drugo mjesto.
Odbili su. Iako znaju da su tigrovi u blizini, iako znaju da im je krava koju
imaju jedini izvor hrane i možda još nekih prihoda.
...i ubili su mužjaka. Otrovali su ga pomoću jedne krave koju su mu ostavili.
Tigrica je 3 dana dozivala, hodala, njušila...ali nije ga bilo.
I to mi je bilo tako tužno. Čekala je i tražila nekoga tko se više nikad neće
vratiti.
Ali život tigrice ide dalje... sad je već izvježbana lovica, ne ovisi o ljudskoj
pomoći; sada ima svoj teritorij, ona je najveća mačka u parku. Jedina od
svoje vrste i najjača.
Iako ima i drugih mačaka, leoparda.
Nisam ni mislila da bi postojao razlog neprijateljstvu između dvije velike mačke,
jer dovoljno je teritorija za obje... no ipak nije tako bilo.
Jedino što je od sirote i jadne leopardice ostalo je- rep. I dvoje mladunčadi o kojima
se brinula.
Mila majko... to nisam mogla pojmiti. Samo REP. Tigrica je sve ostalo uništila, svaki
njen djelić, nakon što je prethodni dan od jutra do mraka čekala da leopardica siđe
sa drveta na rubu jedne stjenovite litice, u blizini špilje gdje je živjela.
Cijeli dan leopardica na drvetu, na krajnje izvijenoj grani, a tigrica ispod drveta.
Zatim je tigrica odustala, povukla se s mrakom koji je pao... a leopardica je sišla, i zatim se
dogodio obračun nakon kojega je od jadnice samo ostao rep koji su pronašli zgroženi
pratitelji tigrice. Definitivno je postala samostalna. Osim što je sposobna sebi priskrbiti
dobru lovinu, ona je ubila, masakrirala drugu veliku mačku i preuzela njeno područje.
Bila sam šokirana... podijeljena, radosna zbog osamostaljivanja prve tigrice nakon
mnogih koji su nekad tamo živjeli; tužna i u nevjerici zbog lošeg ishoda leopardice.
Što je s mladuncima...? Premali su bili da bi preživjeli sami.
Instinkti, preživljavanje, razmnožavanje, nevinost. Životinje ne ubijaju iz obijesti, iz osobnih
frustracija ili užitka. One samo čuvaju svoj život, u potpunom nepoznavanju zlobe.
Ljudi poznaju zlobu. Imaju izbor, odabrati bolje ili lošije, imaju svoju osobitu nevinost,
onu posebnu koju mogu njegovati iako znaju za suprotnost, za druge mogućnosti.
Nije li to Drvo Znanja? Možda jeste...
To su dvije svete nevinosti, ljudska i životinjska... jedna netaknuta, druga s mogućnosti
da okružena nečistoćom blista.
Zbog toga se ne mogu ljutiti na tigricu, nikad onako kako se mogu ljutiti na čovjeka
koji na različite načine poklekne pred lošim djelima a zna da ne mora, da može drukčije,
da može bolje.
Zbog toga u životinjama osjećam smirenost, i poticaj da stvaram i njegujem vlastitu.
