Sv.Lucija, žrtva ili tajnost
Danas je Sv.Lucija, svetica-mučenica koja se smatra zaštitnicom slijepih, ratara, lađara, staklara, krojača...
Ona je bila mlada djevojka iz Sirakuze sa Sicilije, živjela je u 3. i 4. stoljeću poslije Krista (naravno da poslije) i bila je proganjana te mučena a zatim okrutno ubijena od strane rimskih vojnika.
Jeste živjela u dva stoljeća, ali samo zbog toga što je rođena na kraju jednog, a ubijena na samom početku drugog; tj u trećem i četvrtom. Bila je toliko mlada.
Nije se željela odreći svoje vjere. Nizašto. A meni je to neshvatljivo, jer osobno smatram da je bolje svoju vjersku opredjeljenost ili ideje prenositi krišom ali živ, nego odreći se svoga života i s njime ubiti svoje ideale.
Mislim da ne postoji nešto u ime čega bih ja žrtvovala svoj život. Ali...nikad se ne zna, i bolje da poklopim svoje misli i prste koje ih prenose...
Što je svetije? Što više ostavlja dojam na ljude? Smrt radi ideala, ili javno odricanje i tajno prenošenje istih?
...ja bih rekla da obje opcije sadrže svetost. Žrtva može dirnuti ljudske umove i duše, nadahnuti ih, osnažiti da ustraju u svojim nastojanjima koja su možda ista ona u ime kojih je netko umro.
Ali bez njegovanja ideala, vjere, ideja unutar male sobe, iza zatvorenih vrata i zatvorenih prozorskih roleta, s koljena na koljeno, sasvim tiho, kroz simbole, mislim da ništa ne može opstati.
Sve se rađa u obitelji, u odnosima makar dvoje ljudi, pazi, razvija, uči, potiče. Sve počinje od udruživanja, zajednice, koja ne mora vrištati svoj stav i svoje vjerovanje.
No pitam se ponovo... može li vjerovanje u tišini izboriti svoje pravo na postojanje onako kako se to može učiniti žrtvom koja je nepovratna? Mislim da ne može... i nije mi drago zbog toga... niti najmanje me ta opcija ne tješi i ne čini ponosnom.
Zar je potrebno umrijeti prerano, mučki, kako bi se odaslala poruka slobode izbora?
Zar je potrebno izgubiti glavu od mača kako bi se postalo svetim...?
To je bolno i tragično sredstvo postizanja slobode.
Lucija, draga djevojko, ako duša nastavlja živjeti na neki način poslije smrti tijela, ja se nadam da je tvoja prešla u stanje blaženstva i savršene radosti.
Iz nekog razloga se na dan posvećen tebi počinje pisati dnevnik vremenske prognoze za predstojeću godinu, od tvog dana pa do Božića, svaki dan označava jedan mjesec.
Ja godinama počnem pisati pa naposljetku ne završim ili izgubim zapis.
Ove se godine neće tako dogoditi, obećajem sebi i tebi.
Ne znam da li bih te zbog tvog izbora nazvala šašavom ili uzvišenom, ali hrabrom svakako mogu.
