Ne-sigurnost i Naoko
Zatišje, ravnina, zaglušenost.
To je ono što osjećam, danas, jučer, dan prije jučer, u svim prethodnim danima koji su se svi nazivali danas.
Danas je isto tako, ali nipošto ne znači da će sutra biti tako, da već u sljedećih pola sata neće biti drukčije.
Ostavljam prostor promjeni... na bolje i na gore, na gore i bolje, jer samo nam prostor za različite misli i doživljaje može omogućiti rast, u bilo kojem smjeru da odaberemo.
Alan Watts u svojoj knjizi 'Mudrost nesigurnosti' koju sam pročitala dvaput a nije isključena mogućnost trećeg po redu čitanja, predivno govori o nesigurnosti. Nesigurnost i promjene su ono što nas čini prilagodljivijima, oni su ono što jača krhku muskulaturu naše duše koja ima neslućene potencijale da kroz život pleše gipko, puže smireno.
Ne-sigurnost nam pruža dar prostora za promjenu, prostor za slobodu odabira.
I ne, nije nesigurnost o kojoj pišem i o kojoj mislim ona 'nesigurnost' koja nas sprečava da posegnemo za vodom života koja nam je natočena, i stoji na stoliću desetak centimentara od nas. Ono što nas sprečava u razvoju je strah, osjećaj manje vrijednosti, nerealna očekivanja od samih sebe i svijeta kojeg smo dio.
Ne... to nisu dvije iste stvari. Ovo potonje se naziva nedostatak vjere. Ne-vjera u sebe.
A predivna ne-statičnost je biserje koje bacamo u glib, i od površne prljavštine ne vidimo njenu blagotvornost.
Roselino... zadnjih dana ne osjećaš puno, ne vježbaš što trebaš, i ne pišeš.
...od ovog trenutka sam otvorena promjeni, neka se oblaci preslože.
Ovo je naslovnica romana 'Norveška šuma', autora Haruki-ja Murakami-ja, knjige koju sam pročitala u 8.mjesecu 2007.g, intuitivno sam ju poželjela, samim tim što se radnja odvija u Japanu, to je bilo dovoljno.
Naoko je predivna mlada djevojka koja je imala toliko toga bitnog i vrijednog. Dečka koji ju duboko voli, prijatelje. Ali ona je bila psihički i emotivno... rastrojena. Nije se mogla nositi sa življenjem, pa ga je okončala na jednom užetu, u šumi nedaleko centra u kojem se liječila, u kojem je bila okružena dragim ljudima.
Toru je nikad nije prežalio, a ja se pitam zar se nije mogla trgnuti i razbistriti.
Naoko je predivna mlada djevojka koja je imala toliko toga bitnog i vrijednog. Dečka koji ju duboko voli, prijatelje. Ali ona je bila psihički i emotivno... rastrojena. Nije se mogla nositi sa življenjem, pa ga je okončala na jednom užetu, u šumi nedaleko centra u kojem se liječila, u kojem je bila okružena dragim ljudima.
Toru je nikad nije prežalio, a ja se pitam zar se nije mogla trgnuti i razbistriti.
