Roselino, oruđe u ruke i na glavu,
Roselino, biljko jedna.. nisi dobro zadnjih dana. U petak me je boljela glava, danas ponovo, u subotu i nedelju pomalo, onako tinjajuci...
...sve u svemu, fizicka bol na meni uobicajenom mjestu koja me ometa u najosnovnijim aktivnostima (ako se sjedenje i citanje moze nazvati aktivnoscu) i k tome me plasi...
Sada lezim, na svom mjestu, na desnom boku, uobicajeno...
Sada se nastojim opustiti, umiriti unutrasnjost moje glave jer znam koliko je blisko povezana sa opipljivim dijelom glave.
Danas i u petak (svaka povezanost s glavoboljom je sasvim slucajna) nam je u gostima bila ujna i njena kcer, moja 5g starija sestricna. Uspjesna poslovna mlada zena, vrlo lijepa, kraj koje se redovno osjecam kao netko tko je ostao na razini desetogodisnje djevojcice. Naravno... dio mene je svjestan da su moji osjecaji stetni i neopravdani, i ja sam se doista pocela truditi da se u njenom drustvu ne osjecam nezrelo i neodraslo. Danas sam si nekoliko puta ponovila 'ti si takva kakva jesi, ona je ona, a ti si jedinstvena ti'. Ne bas tocno tim rijecima ali u tom smislu.
...dajem si ocjenu 3 za danasnji ispit samopostovanja u prisutstvu nekoga tko ima nesto sto ja nikad necu imati.
Ali... zar nije u tome carolija? Ono sto ne mogu imati meni nije niti potrebno. Nije orudje koje moze izraditi moju individualnu srecu.
Sve sto mi treba vec imam, sve sto mi treba a nemam, ja imam mogucnost stvoriti.
Roselino, dona Quijote, ugraviraj si tu cinjenicu u mozdanu koru i srcani misic.
