Bit ću dobro, bit ću dobro, bit ću dobro, bit ću dobro, bit ću dobro, bit ću dobro...
Osjećam se umorna, psihički i fizički, umorna od stalno istih reakcija na stalno iste akcije…
Oči su mi teške, umorne, a isti takav umor osjećam i u podlakticama, sada dok pišem, u sljepoočnici kraj desnog oka… na tom mjestu osjetim neko bockanje, i pokušavam čvrsto vjerovati da mi se neće dogoditi jaka glavobolja. Ne noćas, ne sutra, jer mama sutra popodne mora obaviti dvije stvarčice, a ja živim u takvim okolnostima da kombinacija moje glavobolje i mamine odsutnosti na 2h može izroditi veliku napetost. Napetost koja tad djeluje negativno na moju fizičku bol.
Nisam nekad ni svjesna koliko zapravo manevriram kroz svaki dan, i koliko mi je to postalo normalno.
…želim vjerovati da ću mirno zaspati, i odmoriti se, eventualno popiti analgetik ako noćas zatreba i opušteno zaspati, bez grča u čelu i slijepoočnici.
Ova je slika prelijepa, sasvim sam ju slučajno našla…ukoliko slučajnost postoji. Roselina, laticom i trnom, mirisom i bojom…
