Kao breza
Roselino.
Jos uvijek si nemirna, ali i razocarana samom sobom zbog toga sto se ne uspijevas distancirati onoliko koliko zelis.
Jednostavno… osjetljiva sam i ne mogu se okrenuti sebi koliko je potrebno. Ne mogu okrenuti svoje osjecaje prema drugom i bistrijem obzorju.
Ne mogu stisati svoje unutarnje reakcije na vanjsku atmosferu… a kad kazem ‘stisati’ ne mislim na to da ucinim sebe imunom i zaledjenom. Ne… to ne. Nije mi namjera od svoje nutrine naciniti sterilnu odaju, okovanu neprobojnim vratima koja ne propustaju ni kap kise ni zraku svjetlosti ni udar vjetra.
Ne… to ne zelim.
Moja je zelja samo ne lomiti se, vec biti slicna fleksibilnim granama breze. Ona se savija pod silinom, ali se ne lomi.
Zelim i nastojim biti smirenija. Nije jednostavno…niti najmanje…ali ne namjeravam odustati.
