Bjezi u kolibu Roselino
Roselino... djevojko. Jucer i danas se vrijeme jako pogorsalo. Ono u prirodi i ono u jednoj bliskoj osobi.
...ali razlika je velika... Kisa i hladnoca ne donose nepravdu i bezobraznost. Da, 'bezobraznost', izraz koji sam ovog trenutka izmislila jer i dalje ne nalazim bolji opis ponasanja doticne osobe.
Vjetar i kisa izvana, zamracili su nebo i sobe unutar kuce, ali to me ne cini nemirnom, vise ne... jer to je jedno od bezbrojnih lica jeseni i vremenskih prilika opcenito.
Ali me nemirnom i ogorcenom cini to ponasanje... iako nastojim snazno, sa svakom svojom emocijom i svakom misli koje imam u sebi distancirati se. Ne dozvoliti da necije NBP (nepravedno i bezobrazno ponasanje) u tolikoj mjeri nanosi bol mom unutarnjem svijetu. Da mi diktira raspolozenje i energiju tijekom dana.
...ne Roselino, ne smijes se prepustiti bolnim reakcijama na necije ruzne akcije... jer to je samo i samo tvoja odgovornost i tvoj izbor...
Ako bih i na tren pomislila da ne mogu drukcije, da je samo NBP krivo i da zbog njega ja ne mogu disati... tad bih izdala svoju prirodnu sposobnost da se zastitim. Da se zastitim na jednak nacin kao sto zidovi i izolacija kuce stite svoje stanare od hladnog jesenjeg vremena.
Bjezi u svoju kolibu Roselino, jer ni najmirnijim rijecima ni najljucim i najtuznijim suzama ne mozes promijeniti na bolje tu vrstu ciklone koja ti je stalno blizu.
...zatvori vrata i prozore, upali svijecu na okruglom stolu, zalij buket lavande u vazi i pomoli se da i tvoja Maslinasto-oka sagradi svoju kolibu ili bilo sto drugo. Pokazi joj svojim primjerom da je moguce. Da se ne moramo lomiti.
