Ne volim taj let! :)
Jucer i danas ja doslovno tumaram po malom mjestu gdje zivim. Vrijeme je prelijepo...najljepse koje moze biti u sredini oktobra...
I to je sasvim dovoljno da ja zaboravim na 50% svojih teskoca i izadjem van, u kolica u kojima mogu sjediti bez truna onog straha koji me oduvijek prati, straha da ce mi glava "odletjeti" ako se malko nagnem unatrag.
...ali ne, u vanjskim, elektricnim kolicima sam predivno uronjena u recaro sjedalo, i onaj neprocjenjivi osjecaj sasvim bliskog oslonca za potiljak je stalno prisutan. Moja konfuzna glava ne moze odletjeti, kao sto se zna dogoditi i na javi i u snu, a doista su mucni ti snovi u kojima stisnutim zubima stalno nastojim odrzati ravnotezu u vratu, ali nikad ne uspijem i glava mi je konstantno na rubu toga da poleti unatrag.
...i sto je najvaznije, taj let je iznimno neugodan. Maltene da ostanem nesposobna i da vrisnem, a necu ni spomenuti kako je sve skupa stresno.
Roselino luda, cini se da si imala potrebu pisati o toj fizickoj slabosti tvog vrata, o tome koliko izbjegavas da ti se ona pokaze.
Eh. Daj si jedan osmjeh, onaj tvoj, s razmakom izmedju dva zuba... :=)
