Mojoj dragoj kokici...
E Boze. Umrla je moja kokos. Moja lijepa kokos, htjela sam ju nazvati Emili, po mojoj dragoj prijateljici, a nekako joj je i stimalo to ime.
Inace... ona je bila jedno od 8 pilica koje je izlegla sasava Djurdja, i odmah ih odbila, pa su odrasli kao sirocici u kutiji pod svijetlom.
Sedam pilica je od rane dobi gazilo i kljucalo osmo pilence, nije moglo stati na nogice, a cim je malo prizdravilo opet bi ga nagazili.
Naucilo je gurnuti glavicu pod valov sa hranom cim bi se sedmoro vratili iz setnje, da mu glavu ne iskljucaju, a to im je bilo prvo kad ga vide.
Na kraju smo ih razdvojili, kokica je ostala sama a sedmoro je otislo u kokosinjac sa drugim leglom pilica.
Spavala je na peskiru, puzala do serpice sa hranom, a vise puta ju je mama poticala da jede i pije, stavila joj kljun u jelo i vodu. Sunce malo. Iznosili smo je na travu, sa hranom i vodom, da pase dok cuci.
Zar mora biti tako u zivotinjskom svijetu... onaj tko ima manu ne vrijedi da zivi i treba ga ukloniti.
Koliko god ljudska vrsta imala predrasuda, ipak se one sa manama i nesposobnostima ostavlja da zive. Barem zadnjih stoljeca. Mislim da u davna vremena nije bila puno drukcija situacija u odnosu na ovu kokosju.
Moguce je da sam u tom pilencetu vidjela i sebe, a mislim da je i mama bila toliko suosjecajna, barem donekle. Dok je baka odavno rekla da mu treba odrezati vrat jer nema od njega nista, samo se pati.
Ali je zivjelo. Osjetilo travu, sunce, i bilo voljeno, makar vjerojatno nije bilo svjesno da ga se voli.
Cim je zahladilo, umrlo je. Kokica moja.
Lijepa moja pticica...
Ako joj dusica i dalje zivi, nadam se da je radosna i zivahna.
