Zelja za vjerovanjem
Nekoliko sam puta pokusala vjerovati u Svemoguceg Boga. Ili Duhovno Bice. Pokusala sam vjerovati slijepo, golom vjerom koja se ne oslanja o dokaze. Pokusala sam u evandjeljima osjetiti sve ono sto postoji, vidljivo i nevidljivo, ali metafore su najdalje dokle sam stigla kad su pitanju religijska vjerovanja i dogme. Metafore su jedino sto sam osjetila, a vjeru da je sve doslovno tako...nikada nisam razvila. Nikad dosad. Ostala mi je samo neka valjda praiskonska zelja i potreba za vjerovanjem u Nesto Nevidljivo sto okruzuje ljudski zivot i zivot opcenito.
Ne trazim smisao u necem bozanskom zato jer mi ljudski zivot djeluje besmisleno... vec je to poput neke iskre znatizelje i slutnja potrebe za Necim Onostranim i Sveprisutnim. Za necim cemu cu zahvaliti u trenutku ekstaticne srece i preklinjati za pomoc u trenutku enormne tuge.
Imam zelju vjerovati. A svaki put mi se to zrnce vjere razbije o materijalni svijet kojem pripadam i koji me okruzuje. Svaki put ostane jedino vjera u vlastite opipljive mogucnosti i energiju.
...sada je tako, a mozda se vec iduceg trenutka dogodi nesto sto ce preokrenuti svako slovo koje sam sada napisala sa hladnim prstima.
