Volim, volim, volim, vrtove oko sebe i u sebi...
Roselina voli bilje. Voli plodove koje rađa Zemlja, jer umiruju njen um,
maze nutrinu njenih grudi.
Volim boje i oblike biljaka i plodova, volim njihovu tišinu kojom govore
sve.
Volim miris zemlje, u svakom njenom godišnjem ruhu.
...volim kaotičnu ljepotu prirode, bez ikakvog reda, a sa toliko savršenosti.
Volim zemlju koja se treba obraditi ili osluškivati kako bi nas nagradila, i
koja nam jednostavno ne daje ništa ako joj ne činimo dobro.
Volim vrtove oko nas, jer me toliko jasno upućuju na vrtove unutar nas.
...jer mudro su rekli nekadašnji ljudi... "što posiješ to ćeš požeti".
U sjemenki koja klija u nama, i našoj odluci što ćemo učiniti s njom u
ovom svijetu gdje se nalazimo, jeste sva bolno jednostavna mudrost.
~
A sada, evo nekih oblika koje Roselina jako voli... rođenih iz zemlje blizu nje.
Gospodin paradajz-pingvin, sa svojim medenim stomačićem i rukicama
...i Madame Rose, u punoj raskoši svog drugog ovogodišnjeg cvata...
Hvala ti ljepotice što si se još jednom otvorila.
(neće fotografije da se okrenu kako treba. ali neka to bude izraz spomenute kaotičnosti)
