Kratke misli o jednom sumraku
Djevojko... ponovo ti i trenuci tisine.
Ponovo ti sa svojim pogledom uronjenim u toplo juzno nebo.
Ni traga oblaku, samo njezna vedrina koju volim.
Iako...moram priznati sebi, volim sva lica neba.
Kao sto volim pisati kad pozelim... kad se osjecaji usmjere na nesto, na nekoga, kad se pozele razliti, podijeliti.
...podijeliti sa nekom drugom osobom, ili samo s mojom vlastitom nutrinom.
Veceras su mi pred ocima predugo bila tamna stakla naocala, predugo za moj ukus, ali nije mi ih imao tko skinuti...tako da sam spustanje sunca gledala na drukciji nacin. I zrake tog sunca na laticama cvijeta za kojeg mislim da je hibiskus, a kojeg znam kao bezimenog otkad zivim.
...a ime ionako nije bitno.
