Lito vilovito
Prije nekoliko dana sam shvatila nesto, prozeo me jasan osjecaj o tome kako mi je ljetno doba godine nestvarno. Mozda iz tog razloga nastojim gotovo pa opsesivno provesti sto veci dio dana na otvorenom.
Sva ta toplina zraka, pjevusenje i razgovori ptica, cvrcanje kukaca, stotine nijansi zelene boje; sve mi to djeluje kao kratkotrajna ljepota u ovom podneblju gdje zivim. Kao iznimka u odnosu na prohladan zrak i potrebu za odjecom dugih rukava i nogavica.
Ljeto mi djeluje carobno. Upravo kao 'lito vilovito', koje zabljesne i povuce se kad se naviknemo na njegovu toplinu.
Danas je ljetni solsticij, kalendarski pocetak ljeta, i ja cu usmjeriti koliko god mogu svoje paznje na to da upijem barem na trenutak maksimum topline, i da joj se osmjehnem dok je tu, dok mazi kozu.
